Pandemija je prinudila vlasti da ovih dana zatvore gotovo sve. Mnogi se bune, a mediji podupiru tu bunu, što se ipak i dalje može u crkvu, u šoping-centre, a ne može se, eto, u birtije ili uopće ne bilo gdje izvan širega zavičaja. Tišina pak vlada, i među pukom i među komentatorima, kad su posrijedi kina i kazališta, koja su također ostala otvorena.
Kazališta dakle rade, ali medijima ta činjenica nije zanimljiva, nekako kao da se od nje ne može početi kakva, rekao bih, teatralna, za šire čitateljstvo privlačna priča.
Kazališta nisu izvor zaraze za gledatelje, potvrđeno je dosad, eto, praksom, ali jesu za kazalištarce, na probama i za izvedbi, pa su se mnogi već radnici i umjetnici iza scene i na njoj razboljeli, dio njih teže, a neki su i umrli.
Međutim, igra se i dalje, gdje god još nije otkriveno da je sićušni virus pružio svoje još sićušnije šiljke. U takvome kontekstu pravi je podvig što su u Histrionskom domu u Zagrebu održani 13. Gumbekovi dani, festival kabarea posvećen Mladenu Crnobrnji Gumbeku (1939. - 2000.), velikome hrvatskom glumcu, komičaru svjetske klase, tužnom klaunu koji je umio nasmijati publiku čim se pojavi i još ništa ne kaže.
Festival se inače tradicionalno održava u ožujku, no ispalo je da je odgođen zbog prvog vala epidemijskog za jesen, kad se eto održao usred drugoga…
12 predstava
U okviru toga čuda dogodilo se i jedno manje. Alfa i omega festivala, Zlatko Vitez, uvrstio je u festivalsku konkurenciju predstavu po djelu najslavnijeg Feralova novinara, Viktora Ivančića. Njih dvojica suprotstavljeni su, svjetonazorom i interesno, da više i ne mogu biti, već evo desetljećima.
Kerempuhova predstava temeljena na Ivančićevoj dugogodišnjoj satiričkoj kolumni u Feralu "Bilježnica Robija K.", u režiji Marine Pejnović, možda je zaslužila i koju nagradu na festivalu, barem zato što je doista kabaretska. Nisam daleko od pomisli da ju je Vitez uvrstio u konkurenciju upravo zato. Naime, pravoga kabarea u nas gotovo da i nema te je svaka njegova manifestacija, rekao bih, dragocjena.
Festivalske predstave, ukratko, više bijahu tek sadržajem satirične ili bliske satiri, neke i komedijaške, ali slabo koja kabaretska, što, dakako, nije krivnja izbornikova, nego posljedica realne okolnosti da je kabare prezahtjevna forma za većinu domaće scene.
Bilo kako bilo, prikazana je većina od 12 najavljenih predstava, od 4. do 19. studenoga, a tročlani žiri (Branko Babac, Marta Crnobrnja i Mira Muhoberac) nagradu za najbolju dao je predstavi "Predsjednici&ca (Pretposljednja večera)" autora Tarika Filipovića i Borisa Svrtana u koprodukciji Satiričkoga kazališta Kerempuh, Zagreb i FIJI grupe, u režiji Tarika Filipovića. Logičan izbor, rekao bih.
Nagrada za najbolju žensku ulogu pripala je Eciji Ojdanić, za ulogu Vlajne u predstavi "Vla Vla Vlajland cabaret", prema tekstu Ivana Lea Leme, u produkciji Kazališta Moruzgva, Zagreb i u režiji Ivana Lea Leme. Posrijedi je svojevrsna predstava u predstavi, budući da su i pisac i glumica stopostotni vlaji.
Uspješan kulturni proizvod
Nagradu za najbolju mušku ulogu primio je pak Hrvoje Klobučar, za uloge Jadranka, Jane, Miloša i Tonija u predstavi "Na parove razbroj s'" prema tekstu Petera Quiltera u režiji Ivana Gorana Viteza. Posrijedi je, dakle, Vitezova produkcija, a Klobučar u toj duodrami dokazuje da je glumački narastao. Narastao je i u nedavnoj predstavi Filipa Šovagovića i Dubravka Mihanovića "Zagreb 2020", gdje se također lišio stanovite ukočenosti, pa smo ga i u Jutarnjem kandidirali ove godine za nagradu Zlatni studio.
Za izniman doprinos oživljavanju kabareta žiri je nagradio Ljubomira Kerekeša za četrdesetogodišnje djelovanje u kazalištu i trajno oživljavanje komedijske i kabaretske scene. Nagrada zaslužena, Kerekeš i njegov teatar fenomen su u našim kajkavskim krajevima - njihove predstave, kabaretske često, gledaju ne jedino u gradovima i gradićima negoli po svim većim kajkavskim selima.
Posebnim priznanjem za domišljen spoj tradicije komedije dell'arte i suvremenoga kabaretskog izraza žiri je nagradio glumca Dražena Šivaka za, kako navode, "intrigantnu umjetničku izvedbu u monodramskoj predstavi "Mistero Buffo" Kazališta Grupa & Triko cirkus teatra, Zagreb u režiji Lee Delong".
Posebnim priznanjem za kolektivnu glumačku igru ocjenjivački sud nagradio je već spomenuti ansambl predstave "Predsjednici&ca (Pretposljednja večera)". Rekao bih da su tu nagradu trebali eto dodijeliti "Bilježnici Robija K." Viktora Ivančića i u režiji Marine Pejnović, jer ako u kojoj predstavi od prikazanih vrijedi kolektivna glumačka igra, onda je to u ovoj, koja je oslonjena na mnoštvo (ne)planiranih improvizacija u sklopu dobro odmjerene i formom ambiciozne inscenacije.
Ukratko, uspješan kulturni proizvod u ove tmurne dane, kao stvorene za kabare, za opor smijeh i pritajenu tugu i za sjećanje na Mladena Crnobrnju Gumbeka…