Nina Mitrović pripada našim najosebujnijim i najprovokativnijim dramskim piscima i svakim kazališnim tekstom izaziva blagodat za glumce i konzumente. Pet godina je nije bilo na hrvatskim scenama, a Kazalište Moruzgva imat će privilegij i užitak 16. listopada praizvesti njenu novu dramu “Kako život”, uzbudljivu tankoćutnu studiju o žilavom smislu života.
Na početku komada imate zgodnu “forrestgumpovsku” scenu kad jedna od junakinja uzima kavu iz raštimanog automata i mudruje da je to kao u životu: stisneš jedno, dobiješ drugo...
- Da, nikad ne znaš što ćeš dobiti. Prvi korak moraš sam napraviti, a drugi ti onda život donese.
Postoje li neke paralele s tim filmom, u smislu izoliranosti ljudi o kojima pišete, njihove ranjivosti u svijetu koji ih okružuje?
- Ono što je u tekstu jako prisutno, čega možda nisam bila ni toliko svjesna dok sam ga pisala, jest usamljenost. Likovi se ipak postupno zbližavaju, stvaraju prijateljstva, da bi na kraju postali jedna mala obitelj. Ali tek nakon što izgube jednoga među njima.
Kako biste okarakterizirali svoju novu dramu? Je li to melodrama ili čak pljuska socijalnim nepravdama ovoga društva?
- Socijalne elemente nisam ganjala. Ali ne možeš pobjeći od vremena i prostora u kojemu živiš pa je logično da je i to upisano. Ovaj sam tekst radila kao intiman tako da me je iznenadilo kad su ga ljudi počeli čitati i rekli mi da je i društveno angažiran, toga tijekom pisanja nisam bila svjesna. Mene su najviše zanimale osobne sudbine, način na koji živimo i pitanje znamo li zaista živjeti.
Na jednome mjestu Mila kaže “nije starost slabost”. Taj teror proklamirane mladosti je strašan, starost se u društvu tretira kao neka čovjekova anomalija.
- Mi stare ljude tretiramo kao lutke ili kulise koje nam uglavnom smetaju. Ne doživljavamo ih stvarno, kao subjekte, nego kao objekte i na taj se način ograđujemo od starosti. Kao, možda se nama to neće dogoditi. Pa čekaj, bolje da ti se dogodi, nego da umreš mlad. S time da su se stvari okrenule. Ako pogledate u prošlost, ljudi koji su imali iskustvo nešto su značili. Bili su važni upravo zbog tog iskustva, ne možeš se roditi s njim, stječeš ga cijeli život. Danas je ideal mladost i već nakon 30. si star. Odnosno, kao da nema srednjeg doba, doslovce smo ga prekrižili. Ideš iz mladosti odmah u starost, a mladost smo rastegli, guramo je što dalje, neki i do pedesete.
Fascinantno vodite priču životnog svođenja računa. Naravno da je to vaš posao kao spisateljice, no niste generacijski bliski likovima. Kako ste to izveli?
- Išla sam istraživati u staračke domove. Nisam mogla pisati o staračkom domu, a da niti jednom nisam bila tamo, to bi mi bilo lažno, a i nepristojno. Moraš poštivati one o kojima pišeš. Ljudi su tamo bili jako otvoreni, i osoblje i korisnici - tako ih se službeno naziva: “korisnicima”, što se meni kao termin ne sviđa, ja bih ih radije nazvala stanarima... Bilo mi je teško napisati stare ljude, to nije nimalo lako jer postoje dvije opasnosti: da odeš u karikaturu ili da budeš dosadan - nisam htjela ni jedno, ni drugo. U domu sam osjetila atmosferu koja je postala neodvojivi dio teksta. Bili izrazito otvoreni prema meni i dobila sam odgovore na mnoga direktna pitanja o tome što se sve događa iza vrata doma. A događa se svašta: od bježanja i izbacivanja do seksa i zaljubljivanja. A što se tiče mog životnog iskustva, ja sam u nekoj fazi propitivanja, nakalemila sam si neko iskustvo koji ti je prednost kao piscu, ali ti je teret kao čovjeku s tako malo godina. Ne mislim da je 38 malo, ali jest s obzirom na shvaćanja koja imam. .
Tematski ste se povukli više u intimu, na van ste manje radikalni nego u ranim dramama?
- Apsolutno. Intima je ono što me kao pisca zanima. A ovaj tekst je moje najtoplije djelo dosad. Pisala sam ga tako da sam sebe cijelu dala,, i to je zeznuto jer kad završiš takav tekst, onda si prazan i tužan. Likovi odu od tebe, a bili su s tobom cijelo vrijeme. Oni su kao ljudi, ja ih tako doživljavam. Možda glupo zvuči, ali ja sam se za njih vezala, dok traje proces pisanja oni su moji prijatelji. I onda završiš tekst, a oni te samo odgurnu i kažu “ti si nam višak, nas četvero smo si dovoljni”. Uostalom, pisac se mijenja kao čovjek pa s time i tematika koja ga zanima. To je ta stvar mladosti, kad vjeruješ da možeš radikalno promijeniti društvo. Sad znam da je najbitnije promijeniti samoga sebe, a time zapravo mijenjaš i društvo.