GLUMAČKA LEGENDA

Rade Šerbedžija: Partija nije htjela da igram Tita jer sam ‘71. stao uz Hrvatsko proljeće

‘Želio bih za života popraviti svijet, zbog svih onih nepoznatih ljudi koji će doći na svijet i u čijim će grudima kucati srce kao i u mojim’
 Goran Sebelic/Cropix
Za Studio govori o Hamletu, Hrvatskom proljeću, Arsenu Dediću, Nikoli Tesli i predviđanjima o kraju civilizacije

Prije 20 godina glumac Rade Šerbedžija osnovao je Teatar Ulysses na Brijunima. Za predstavu koja će otvoriti prvu sezonu na Brijunima te 2001. godine izabrao je Shakespeareovu dramu o mitološkom britanskom kralju, koji se odlučuje povući i nasljedstvo podijeliti djeci. Kada je prvi put zakoračio na ambijentalnu pozornicu kao kralj Lear, Rade Šerbedžija imao je 55 godina, a njegova su starija djeca, Lucija i Danilo, već imali karijere i bili su dio Ulyssesove kazališne priče. Dvadeset godina poslije, kada razgovaramo u povodu jubilarne izvedbe “Leara” na Brijunima, čini se kao da je bilo neke humorne namjere, autoironije u izboru Shakespeareova komada o umornom kralju, željnom odanih nasljednika, za početak kazališne priče na Brijunima…

- Moj profesor, veliki kazališni redatelj Kosta Spaić, ponudio mi je da igram kralja Leara kada sam imao nepunih 40 godina. Zahvalio sam mu se i rekao da nemam dovoljno godina za tu ulogu. On mi je rekao da glumac koji igra kralja Leara mora biti snažan i beskrajno osjećajan. Ja sam mu rekao da sam i snažan i osjećajan, ali da nemam još glas za kralja Leara. I da sam premlad. A on mi je rekao: “Bedak jedan, sve se to može u teatru napraviti. A većinu predstave kralj Lear je lud. A ludilo je mlado…” Leara je tada igrao Fabijan Šovagović, a ja sam u toj predstavi bio Edgar i Luda… Kada smo Borislav Vujčić, Lenka i ja osnivali Ulysses, “Kralj Lear” se nametnuo kao logičan početak našega teatra. Zato što je to drama koja ispituje svijest i savjest čovječanstva. Zato što je to savršena Shakespeareova tragedija. Zato što je ona u tome času najbolji odgovor vremenu koje smo tada živjeli i zato što sam ja bio sazreo za svoga kralja Leara, jer vrijeme koje sam živio od početka 90-ih pa do te 2001. triput me je ostarjelo i moja sudbina se toliko poklapala s learovskom, pa iako ja nisam imao to learovsko iskustvo s razočarenjima u vlastitoj obitelji, ipak je ta velika learovska patnja i sva razočaranja u čovjeka i čovječnost, pa i u prirodu i njezina stvaraoca, našla prave tonove u mojim napaćenim grudima…

U šekspirijanskom kazalištu prethodno ste bili Edgar u Gavellinom “Kralju Learu”, “Rikard III.” u HNK, te, naravno, Hamlet u Dubrovniku. Bili ste i Leone u “Gospodi Glembajevima” i Melkior u “Kiklopu”, pa Horvat u TV adaptaciji “Vučjaka”…. U kojem su vas času života zatekli izopačeni Rikard i nesretni Hamlet?

- Dodajte u ovu moju galeriju šekspirijanskih likova i Titusa Andronika kojeg sam igrao u kongenijalno režiranoj predstavi svojeg prijatelja Dušana Jovanovića na festivalu KPGT-a u Subotici.

Pitate me za “Hamleta” na Lovrijencu koga je sjajno režirao Dino Radojević i koji je tako dobro odjeknuo te 1974. godine. Bio je to neki moj krik vremenu koje smo tada živjeli. Taman je ugušena studentska revolucija ‘68. i moja je generacija ostala nekako ulovljena u vlastitu mrežu manipulacija i laži u koju se, ne svojom voljom, uplela. Bilo je iza mene i iskustvo sloma liberala, Tripala i Savke i Koče Popovića i Mirka Tepavca i Nikezića i Latinke Perović i Kavčića i svih onih, tada malobrojnih, demokratski orijentiranih jugoslovenskih političara u kojima sam prepoznavao jedini spas jugoslavenskoga komunizma i Jugoslavije kao države.

Moj “Hamlet” je bio krik u nebo te generacije kojoj su pripadali i svi oni umjetnici i pisci koje su tadašnje rigidne socrealističke partijske vlasti svrstali u disidente i provokatore. Što se tiče Richarda lll., tu sam bio osamljen kao glumac koji je napravio dosta dobru ulogu, ali koji bi bio mnogo bolji u nekoj suvremenijoj režiji. I pravi je paradoks da sam par godina kasnije odbio ponudu prijatelja Ljubiše Ristića da igram Richarda lll. u njegovoj KPGT-ovskoj predstavi. Izvukao sam se na umor i predložio mu moga studenta Aleksandra Cvjetkovića - Kaju. Ljubiša je napravio antologijsku predstavu, a moj student Kajo me je nadmašio.

Branko Ivanda je, prisjetivši se rada na ‘Bombaškom procesu’, rekao da ste ondašnjim cenzorima bili sporni kao glumac koji će na kraju ipak odigrati mladog Tita. Zbog čega je Komitet dvojio?

- Bilo je to zbog moga istupa 1971. godine, kada sam u HNK na velikom skupu hrvatskih umjetnika s kojima su se sastali istaknuti partijski lideri Centralnog komiteta Hrvatske javno postavio neka pitanja i dao punu podršku politici Mike Tripala i njegovih suradnika. Tada je to bilo ludo hrabro i samo su me moje dotadašnje uloge spasile... Ali, moram reći da je bilo i tada među tom vlasti nekih razumnih ljudi poput Šuvara, Družića, Račana, Šajbera, Sirotkovića i drugih koji su pokušavali ublažiti socrealističke i boljševičke smjernice u tadašnjim jednoumnim centralističkim političkim mozgovima.

Današnji dubrovački Hamlet igra Edmunda u “Kralju Learu”. Frano Mašković je možda i prvi hrvatski Hamlet nakon vas, ne računajući engleskoga gosta Daniela Day-Lewisa, kojemu publika nije izrekla dvojbu ili propast.

- Nisam gledao Franu u “Hamletu”. Ali čim je igrao u predstavi Paola Magellija, mora da je dobro i da ima smisla. Franu volim kao glumca i kao čovjeka. Red je da nas dostignu, pa i prevaziđu naši studenti, jer vrijeme nosi nove heroje i estetike prema kojima legendarne predstave ili uloge gube sjaj, ali ipak dalje svijetle nekim svojim znakovima i estetikama.

image
'Manjina sada bezobrazlukom i agresijom straši normalne i oni se žele skloniti. To nije dobro'
Goran Sebelic/Cropix

Imate li razloga da zavidite mlađima na budućnosti?

- Ta ja uistinu volim mlade glumice i glumce i želim se diviti njihovim čarolijama u teatru ili filmu. Kao što je i mene volio moj Ljuba Tadić i učio me svojim životom i ulogama kako da postanem bolji. Ali ponekad me uhvati sjeta kada razmišljam o njihovim budućnostima među posvađanim državama na prostoru na kome još uvijek žive ti Južni Slaveni... Ne vidim mnogo svjetla u godinama koje dolaze i bojim se da će ovi naši narodi, brže nego što se predviđa, izgubiti identitet i da će se ponovo pretvoriti u roblje nekoga većega i jačega naroda, među kojim germanski utjecaj na ove naše krajeve raste više nego ikad. Zemlju smo rasprodali stranome kapitalu i tako malo nam je ostalo da čuva ono otkuda potičemo i dolazimo. Bojim se da će i naš jezik postati folklorna manjinica kojom se sporazumijevaju samo ljudi koji će ga se dostojno sjećati. Ali, kao što je to objasnio stari naš veliki meštar Krleža, “možda je to sudbina malih naroda”....

Ulysses izvodi Ionescova “Nosoroga” gdje se zaraženi zagonetnom bolešću pretvaraju se u afričko-azijske životinje. Je li nosorog danas onaj zaraženi, onaj necijepljen, a zaražen, ili smo svi mi nosorozi?

- Nismo svi nosorozi, kao što nismo i nećemo nikada biti fašisti. Nekada sam vjerovao da je vrijeme fašizma i rasizma prošlo i da se više nikada ne mogu ponoviti te strahote, ali eto ova naša najnovija povijest me je dotukla. Opet je čovjek čovjeku postao Vuk i opet su bljesnuli krvavi Noževi u balkanskim krčmama. Ali treba reći da je to ipak neka manjina koja je postala agresivna i opasna i koja ne preza ni od čega. I ta manjina agresivnošću i bezobrazlukom zastrašuje normalne ljude koji bi najradije da se klonu svega. Ali to nije dobro. Trebalo bi se udružiti i stati na kraj toj negativnoj sili koja se više nego ikada u povijesti povampirila. Lenkina predstava je pravi pogodak u rašlje, kako se kaže nogometnim žargonom. Čudesna, aktualna, pametna, provokativna. A glumački je ansambl, predvođen gostom iz Beograda Bojanom Dimitrijevićem, fascinantan. Ne vjerujem da je Ionesco ikad bio aktualniji.

U sklopu Arsenala ljetne večeri, u organizaciji Jutarnjeg lista i HNK, izveli ste ‘Ne daj se, Ines’, u večeri posvećenoj Arsenu. S pjesmom za koju je Arsen govorio kako je “grčevita obrana jedne mladosti koja prolazi”, s tom gramofonskom pločom, živite već 50 godina. Na vašu želju Arsen ju je i uglazbio...

- Nemamo vremena u ovome intervjuu da vam ispričam sve detalje kako smo se upoznali u Gospiću, gdje je on služio vojsku, a ja dolazio posjetiti svoju tetku Sofiju, kada mi je bilo 16 godina. Ali od časa kada se pojavio na našim starim crno-bijelim televizorima, njegov glas i njegovo bijelo lice je bilo za mene najvažnija umjetnost koja me je opčinila svojom posebnošću. Onda smo se sreli ponovo kada sam upisao Akademiju u Zagrebu i počeli se i profesionalno družiti. Učio me pjevati, slušati muziku i odabirati poeziju. Učio me je svojim cinizmom i bistrinom uma tražiti u umjetnosti nešto drugačije, novije, inteligentnije. Ja sam sve to pretakao u svoje predstave i filmove. Ta njegova intelektualna nadmoć i estetika odgojila je mnoge sjajne muzičare, glumce, režisere i pjesnike.

Hrvatska želi da na kovanici eura bude Nikola Tesla. Što o tome mislite, kao Tesla iz TV serije i protagonist novih filmova o Tesli?

- Treba požuriti s tim, jer mislim da će Amerikanci to uskoro učiniti. Oni, naime, žele proglasiti Teslu pravim Amerikancem. Naravno da bi bilo dobro da Tesla u Americi dobije poziciju koju zaslužuje, kao vjerojatno jedan od najvećih naučnika u historiji čovječanstva, ali ja bih ipak volio da Tesla bude prije svega na kovanici Hrvatske. Jer to je zemlja u kojoj je rođen i to bi bio dokaz da je taj narod, to jest Srbi iz Hrvatske, čiji je Tesla predstavnik, ovdje postojao i da još ima malo nade da ne potone u zaborav.

Kad znanstvenici kažu da je ljudima na Zemlji preostalo još niti stotinjak godina, kakva je vaša reakcija na vijest?

- Užasna. Ne mogu ni zamisliti da bi ovaj svijet mogao nestati. Ovaj divni, vrli svijet sa prirodnim ljepotama i čudima. I s čovjekom koji je učinio svijet čudnijim i bogatijim i gotovo nestvarnim. Ali kao što je još od davnina čovjek sam od sebe zamislio i objašnjavao postanak svijeta, dajući mu raznorazne čudesne oblike postanka i razvitka i sudbine, tako je isti čovjek uz raj izmislio i pakao. I uz boga stvorio u snovima i maštarijama i vraga, pa zato nije za čuditi se ako taj isti vrag jednoga dana nadvlada božansku vlast nad ovim svijetom. A po meni je stvar jednostavna. Čovjek je životinja koji se genetskim sposobnostima izdigao iz životinjskoga carstva i na neki način ovladao i samom prirodom iz koje je izniknuo. I sada taj podivljali um radi na vlastitoj propasti. Čovjek je plemenit, ali je i sebičan, i zao je čovjek. Mnogi ljudi koji vladaju svijetom, ne brinu se što će on jednoga dana nestati, jer to se neće desiti za njihova života. Ja ne znam što će biti i kako će se sve to završiti. Ali želio bih da još za svojega života činim sve što je u mojoj moći da popravljam svijet, ne zbog moga potomstva, nego zbog svih onih nepoznatih ljudi koji će doći na ovaj svijet i u čijim grudima će kucati isto srce kao i u mojim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 01:33