Prva rečenica koju sam čuo od ljudi u Karlovcu glasila je: ‘Bit će vam jako teško, znate, Karlovac je jako specifičan grad’. Jest, ali mislim da Karlovac nije ništa specifičniji od Šibenika, Zadra, Rijeke, Zagreba, gdje sam radio, pa sad i Splita, nego je svugdje potrebno naći zajednički kod. Nemoguće je proći karlovačkim Korzom ili promenadom, svaki građanin kojega sretneš - ili on ili netko iz njegove bliže familije - bavi se kakvom kulturnom aktivnošću i mislim da je kulturna tradicija grada Karlovca duboko ukorijenjena u karlovačke obitelji. Trebalo je samo otvoriti se građanima. Prije nego što sam došao u grad, dobro sam proučio karlovačku kulturnu povijest i povijest samoga grada. Najstarija knjižnica, najstarija glazbena škola, drugo najstarije kino, druga gradska rasvjeta, najstarije registrirano pjevačko društvo, prvi hrvatski reporter, cijeli niz vrhunskih slikara, pisaca, kazališnih i filmskih umjetnika, neiscrpno vrelo inspiracije i da čovjek jednostavno krene od toga, neće lutati - kaže Srećko Šestan (r. 27. kolovoza 1960. u šibenskoj Varoši), ravnatelj Zorin doma, kojega tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti ispraća s toga mjesta člankom “Karlovac tuguje, Split negoduje”.
Šestan je duboko zagazio u sedmu godinu mandata u karlovačkom kazalištu, a koje je, pratio sam kao Karlovčanin proces izbliza, preporodio, preuredivši ga iz amaterskoga u ozbiljan profesionalni teatar, u koji građanstvo juri što se kaže masovno. Postao je, eto, Zorin dom i društveno okupljalište svih zainteresiranih skupina, udruga i vjerskih organizacija, od branitelja i bajkera do, eto, pravoslavnih svećenika.
U Splitu se, pak, bune što je izabran za intendanta HNK zato što je partijski (HDZ-ov) kadar i zato što je nekoć davno u riječkom HNK iza sebe ostavio gubitke. Prije svega, nepartijskih intendanata u Hrvatskoj nema, niti će ih u skorije vrijeme biti, jer ih i postavlja partija na vlasti, bilo u državi, gradu ili županiji, pa tako i Šestana. U Rijeci, pak, dugove nije skrivio i zapravo mu je nuđen još jedan mandat, sve pod vlašću SDP-a.
Put profesionalizacije
Razgovaramo sa Šestanom u njegovu uredu, netom nakon održana Kazališnog vijeća gdje je njegov godišnji izvještaj o radu, financijski izvještaj i plan investicija i programa za 2019. jednoglasno prihvaćen, kao i svaki put. Iz Karlovca odlazi najkasnije do kraja ljeta, a tko će ga zamijeniti, tek će se vidjeti.
No, vratimo se u 2013. kad je Šestan došao u Karlovac iz Ministarstva kulture gdje je bio, od 2004., pomoćnik za scenske djelatnosti ministra Bože Biškupića, a poslije, do odlaska u Zorin dom, i ravnatelj Uprave za izvedbene umjetnosti i audiovizualnu djelatnost.
“Već prve godine u Karlovcu krenuli smo u ponovnu profesionalizaciju kazališnog života, pa su 2013., nakon punih pedeset godina bez profesionalnog ansambla u gradu, prvi glumci potpisali ugovore, Peđa Gvozdić i Giulio Settimo. U daljnjim godinama polako smo popunjavali profesionalni ansambl i sad smo na gotovo idealnom broju glumaca za jedno kazalište koje je primjereno gradu veličine Karlovca. Dakle, nedostaje nam još jedan umjetnik da dođemo do idealnog omjera od četiri glumca i tri glumice.”
Nije profesionalni ansambl jedino njegovo postignuće.
“Naš ansambl broji daleko više glumaca od trenutačno angažirane šestorke jer članovima ansambla smatram i sve one mlade glumce koji igraju u našim produkcijama. Godine 2013., u ljeto, okupio sam petnaestak mladih umjetnika, glumaca, pretežno s osječke akademije, koje sam nazvao Karlovački pelivani, čije smo studentske produkcije uvrštavali u naš repertoar, a istodobno su bili temelj za popunu našega ansambla i dogodilo se pravo malo čudo. Uz šestero njih na plaći, svi oni su pronašli angažmane u drugim kazalištima, od Osijeka do Splita.”
Šestan je zapravo oformio ansambl tako što je prekinuo u provinciji uobičajenu praksu uhljebljivanja.
“Umjesto da zapošljavam takozvano popratno kazališno osoblje, nakon prirodnoga odlaska, u mirovinu ili gdje drugdje, na ta radna mjesta zapošljavao sam umjetnike. Bilo nas je kad sam došao dvadeset i troje. Sad nas ima dvadeset i sedam, no tek smo prošle godine uspjeli zaposliti dodatno tehničko osoblje jer je broj izvedenih programa narastao više nego dvostruko.”
Osim što je, dakle, ukinuo administraciju koja je jela sve postojeće prihode, i vlastite je povećao, pa budžet Grada i s tim novim zaposlenima nije više opterećen.
“Prihodi od Grada, za plaće i ostalo, materijalna i programska sredstva su praktično na istoj razini ako računamo inflaciju. Kad sam došao, iznosili su tri milijuna i sedamsto tisuća kuna, a sad primamo svega dvjesta tisuća kuna više. Međutim, drastično su porasli vlastiti prihod i prihodi iz drugih izvora financiranja, koji su nam sad osnovni kapital za produkciju. Ti vlastiti prihodi iznose više od milijun i sto tisuća kuna. Od Ministarstva kulture za programe, za cjelokupnu djelatnost, i amaterski Dramski studio, i pjevačko društvo Zora te ostalo primimo između tristo i četiristo tisuća kuna godišnje, tako da je ukupan prihod lani iznosio više od šest milijuna kuna. Godine 2012., kad sam došao, iznosio je oko četiri milijuna kuna. I bez obzira na povećanu produkciju i velik broj gostovanja u zemlji i inozemstvu, samo ove godine ostvarili smo čisti višak prihoda od 253 tisuće kuna, koje ćemo uložiti u programsku produkciju za 2019. Zadnjih godina višak prihoda nad rashodima nikad nije bio niži od 150 tisuća kuna.”
“Zahvaljujući pokretanju Umjetničke akademije u Osijeku, gdje je pokrenut program ravnopravan za glumu i lutkarstvo, a moj plan i program je bio da se u Karlovcu napravi, nazovimo ga tako, zatvoreni kazališni krug, pri čemu isti ansambl izvodi predstave i za djecu i za odrasle, od vrtićke dobi do najstarije, ovaj koncept se pokazao vrlo učinkovitim i kreativnim.”
Neredovito financiranje
Neki vijećnici splitskoga Gradskog vijeća ustvrdili su da je Šestan nepodoban jer je za svojega mandata u riječkom HNK (od 1999. do 2003.) proizveo manjak od oko dva milijuna kuna.
“Gospodin Georgij Paro, kad je u to vrijeme napuštao HNK u Zagrebu, u svom je tekstu u Globusu dao ovu prvu rečenicu: ‘Žao mi je što svojem nasljedniku ostavljam milijunske gubitke’. U to vrijeme rijetko koje kazalište nije poslovalo s gubitkom. Ja ga zovem takozvanim gubitkom. A zašto? Prisjetimo se da je 1999. krenula primjena PDV-a. Inflacija i poskupljenje usluga i goriva učestali su. Teško je bilo isplanirati kakav će utjecaj poskupljenje imati na programsku i ostalu djelatnost kulturnih institucija. U Europi se počeo uvoditi euro, tako da je honorar izražen u njemačkim markama odjednom postao isto tolik, ali u eurima. Najveći problem bijaše neredovito sufinanciranje osnivača, a često se nekoliko mjeseci kasnilo s uplatama. K tome, dodajmo specifičnost HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci koji, uz ostale grane, ima i Talijansku dramu koja se sufinancirala novcem talijanske vlade, i višemjesečnog zakašnjenja ili umanjenja sredstava, svaki onaj koji je uspio uopće ostvariti program, trebao je uložiti enormnu energiju. Ima još nešto. Tih godina kazalište je uspjelo dobiti veliku dotaciju japanske vlade za kompletnu tonsku i audio-vizualnu opremu i instrumente u iznosu od 380 tisuća dolara. Tada više od 2,5 milijuna kuna. Dobar dio naših programa sufinanciran je novcem sponzora i poslovnih partnera.”
Šestan je poznat po tome što ima sluha za male ljude i što je društven i druželjubiv.
“Trinaest godina bio sam profesionalni glumac pa imam pogled s jedne i druge strane barikade. S jedne kao glumac, redatelj, pisac tekstova i, s druge strane, kao upravljač, tako da mi nastanak eventualnih problema i put njihova rješavanja nije nepoznat. Prohodao sam u kazalištu u Šibeniku. Tata mi je najprije bio scenski radnik, onda majstor pozornice, a mama je ondje dugo godina radila kao čistačica, pa sam u zgradi provodio svaki slobodni sat, na probama i predstavama. Od rane mladosti bio sam član dječjeg ansambla Šibenskog festivala, potom prošao sve faze od “kičmatrans ekipe” do asistenta režije, Vladi Štefančiću, za jedno otvaranje. Taj put se poslije nastavio u Zadru, osnivao sam nekoliko amaterskih grupa, a od 1979. do 1992. igrao sam, eto, kao profesionalni glumac u zadarskom Kazalištu lutaka.”