Riječki HNK Ivana pl. Zajca ostvario je 2025. godine, kako navode u toj instituciji, "izvrsne rezultate, među kojima su neki i rekordni". Ukupno 461 ostvareni program u zgradi "Zajca" i na gostovanjima vidjela su 92.042 posjetitelja, što je najviše nakon 2018. godine, a ostvaren je i rekordan vlastiti prihod od gotovo milijun eura, što je povećanje od 35 posto u odnosu na godinu prije. U potpunosti je vraćen i dugogodišnji dug koji je opterećivao rad kazališta, a izvedeno je 18 premijera i ostvareno 70 gostovanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Povod je to za razgovor s intendanticom Dubravkom Vrgoč koja je uspješno zaključila prvu godinu svog mandata na čelu riječkog kazališta.
* Što je po vama bio ključni potez koji je napravio stvarnu razliku u odnosu na prethodne godine?
- Promišljanje teatra u dosluhu s gradom i očekivanjima njegovih građana čini mi se ključnim za rezultate koje smo postigli u prošloj godini. Od trenutka kada sam došla u Rijeku zanimalo me istražiti koji je to repertoar koji bi bio uzbudljiv građanima Rijeke, zbog kojeg bi došli u kazalište ili zbog kojeg bi se vratili u njega. I na tom tragu nastale su dramske predstave "Nigdje niotkuda" i "Tri sestre, ja", baletne izvedbe "Pepeljuga" i "Venezuela", velika operna koprodukcija "Manon Lescaut" i hit dječja opera "Ivica i Marica", Goldonijeva "La moglie saggia" i Bariccovi "Castelli di rabbia" u koprodukciji s talijanskim nacionalnim kazalištima u Veneciji i Bologni, zajednička produkcija Bernsteinova mjuzikla "West Side Story", dječja predstava "Magarčić i kit", ali i cijeli program Riječkih ljetnih noći koji je s više od četrdeset izvedbi na 25 lokacija, od kojih su neke prvi put postale pozornicama, tijekom lipnja i srpnja cijeli grad pretvorio u teatar. Sve to izmijenilo je sliku teatra u gradu, a i grad učinilo drukčijim u odnosu prema teatru.
Često naglašavate da ste "otvorili kazalište gradu". Kako to izgleda u praksi, odnosno po čemu bi Riječani danas trebali osjetiti da je HNK više "njegovo" nego prije?
- Tijekom prošle godine organizirali smo programe izvan kazališta kako bismo se približili građanima Rijeke. Posjećivali smo njihove kvartove i kroz interaktivne programe teatar učinili pristupačnijim nego što se on ponekad čini iz vizure žute kuće smještene u središtu grada. Razgovarala sam s ljudima, sretala ih u autobusu, na Korzu, u kafićima, na plažama i uvijek me zanimalo što oni misle o repertoaru kazališta, ali i o pozicioniranju teatra u njihovim životima, kao i očekivanjima koja imaju od teatra. Razgovarala sam također s umjetnicima koji rade u teatru, ali i onim riječkim umjetnicima koji se afirmiraju izvan njega. I tako sam u konačnici dobila sliku o gradu, njegovim građanima i o teatru. To mi je pomoglo i u projektu otvaranja kazališta gradu, što je učinjeno izlaskom iz kazališta, ali također i iskoracima unutar kazališta s koncertom dobrodošlice, koncertom Jonathana, programom za 140. obljetnicu zgrade… U tom kontekstu velik je značaj i Riječkih ljetnih noći koje su programom izašle izvan zgrade teatra i osvojile tijekom mjeseca cijeli grad te su tako izravno približile teatar mnogim stanovnicima Rijeke.
Financijski uspjeh u kulturi često dolazi uz optužbe za komercijalizaciju. Gdje vi povlačite granicu između umjetničkog rizika i tržišne logike?
- Ne prihvaćam tezu da je financijski uspjeh u kulturi nužno povezan s komercijalizacijom ako pritom mislimo na pejorativni pojam tržišne logike naspram umjetničkih vrijednosti. Sve moje djelovanje u kulturi tijekom dvadeset godina, odnosno dugogodišnje programiranje u kazalištu, dokazuje upravo suprotno. Vrhunskim umjetničkim programima može se itekako financijski profitirati. Još od 2004. godine, kada sam preuzela Zagrebačko kazalište mladih, dvoranu su punile predstave rađene po suvremenim domaćim tekstovima za koje je publika pokazivala najviše interesa. Upravo su te izvedbe punile i blagajnu mnogo više od predstava koje bi se etiketirale kao komercijalne. Sa scenskim uprizorenjem "Tri zime" Tene Štivičić zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište ne samo da je vratilo publiku, nego je dovelo u kazalište gledatelje koji do tada u njemu nisu bili. A onda su uslijedile izvedbe Mate Matišića "Ljudi od voska", Novakova "Cigana, ali najboljeg", "Sorry" Bobe Jelčića... Domaći su tekstovi u mojim mandatima bili garancija financijskog uspjeha. Biste li predstavu "Nigdje niotkuda" uvrstili na listu komercijalnih izvedbi? A izvedena je već 15 puta, vidjelo ju je nešto više od 6000 gledatelja i znatno je napunila blagajnu riječkog kazališta u protekloj godini.
Riječki HNK specifičan je po snažnoj lokalnoj kulturnoj i političkoj povijesti. Jeste li tijekom ove prve godine osjetili otpor i ako jeste, čiji?
- Otpor uvijek postoji. Kazalište je veliki, mnogobrojni mehanizam, institucionalno strukturiran po davno ustaljenim pravilima pa nije rijetkost da u njemu postoje oni koji se opiru promjenama i oni koji ih prihvaćaju. To je normalan proces, no postoje i oni otpori koji nisu redoviti, koji su često izmanipulirani tuđim, vanjskim interesima, otpori koji su opterećujući jer guše tvoju vlastitu slobodu, slobodu kreiranja i programiranja. No, ne mislim da sam u Rijeci naišla na neuobičajeni otpor, dapače, prevela sam ga u različite izazove. Doći u novo kazalište, u novi grad, novu sredinu svakako je veliki izazov. Na početku sam nastojala sve moguće strahove, izoliranost koju sam nužno osjećala prevesti u kreativnu priliku da programiram teatar po mjeri ovoga grada i njegovih stanovnika. U konačnici, u svako se kazalište upisuje snažna lokalna kulturna i politička povijest, pa tako i u ovo riječko. Potrebno ju je upoznati i znati je ispričati.
Uspjeli ste sanirati dugove kazališta. Koliko je to bio rezultat rezova, a koliko reorganizacije i rasta prihoda i tko je u tom procesu najviše "platio cijenu"?
- Možda sam upravo ja najviše platila cijenu jer sam potrošila iznimno mnogo vremena i energije da bih detektirala dugove i potom ih uspjela vratiti. Dio takozvanog duga, odnosno nepodmirenih obveza kazališta, vratio je osnivač Grad Rijeka, a dio kazalište, i to i kroz rezove i kroz rast prihoda, ali prvenstveno kontrolom troškova u svim segmentima poslovanja, što je iznimno važno za konačne pozitivne rezultate. Meni je ovo treće kazalište koje sam preuzela s dugovima i u financijski nepovoljnom stanju, stoga već unaprijed znam kako treba reagirati i na koji način reorganizirati ili strukturirati funkcioniranje teatra kako bi se pozitivno poslovalo. Ne znam funkcionirati s dugovima, osjećam se loše kada sam nekome i privatno dužna. Stoga sam iznimno sretna što riječko kazalište ovu godinu može početi bez financijskog opterećenja i koncentrirati se na umjetničke ciljeve, a ne na financijske nesigurnosti.
Koju biste predstavu ili projekt izdvojili kao umjetnički argument koji odražava vašu viziju riječkog HNK?
- Teško mi je išta izdvojiti. Sve su predstave i projekti dio moje vizije riječkog kazališta. Pritom se nisam vodila kompromisom ni potrebom da u umjetničkom smislu ikome podilazim. Svaka je izvedena predstava u svim mojim mandatima moj umjetnički argument kojim opravdavam nužnost opstanka teatra u ovim traumatičnim vremenima. Nastojim da svaka predstava opravda razloge mog dolaska u Rijeku i uklapa se u sliku teatra koji želim promovirati u ovom prostoru i u ovom prilično zahtjevnom vremenu.
U Rijeku ste došli nakon upečatljivog i ponekad konfliktnog zagrebačkog mandata. Jeste li promijenili stil upravljanja ili je Rijeka promijenila vas?
- Moj je zagrebački mandat na samom kraju bio traumatičan, ali ta je trauma proistekla iz mnogih faktora koji će se zasigurno iz neke dulje vremenske distance bolje razumjeti. Ponosna sam na sve što sam napravila za zagrebačka kazališta i hrvatsku kulturu, na predstave koje je publika voljela, na međunarodne projekte koji su pomogli pozicioniranju hrvatskog teatra na europske kazališne mape, na upisivanje naših kazališta u europske mreže i na dosege umjetnika s kojima sam radila, koji ni po čemu nisu manji od umjetničkih dosega njihovih europskih kolega. Dolazak u novo kazalište otvara neku novu priču i svakako podrazumijeva određene promjene i mene koja upravljam kazalištem i onih koji u tom kazalištu djeluju. Taj susret s novim u oba smjera nije nužno lagan, ali je obvezujući za obje strane u interesu razvoja kazališta i grada kojem to kazalište pripada.
Internacionalizacija i ulazak u europske mreže često zvuče impresivno, ali publici su apstraktni. Što konkretno riječki gledatelj dobiva od tih međunarodnih povezivanja?
- Konkretno, riječki gledatelji već su imali, a i imat će priliku vidjeti neke od predstava koje ne ulaze u popis redovitih gostovanja, a koje u redovnom programu ne bi mogli vidjeti. Primjer je predstava "U utrobi kita" koju smo producirali s Nacionalnim kazalištem iz Tunisa ili litavska predstava "Otvori vrata" Nacionalnog dramskog kazališta Kaunas, nastala u suradnji s Les Récréâtrales iz Burkine Faso. Obje predstave dio su programa projekta EU "Deconfining". U travnju će riječka publika moći vidjeti predstavu "Sigurno mjesto" u produkciji Teatra Emilia Romagna, predstavu koja je dio našeg projekta EU jedine europske kazališne platforme Prospero, a koja je proglašena najboljom talijanskom predstavom 2025. godine. S druge strane, naši će umjetnici zahvaljujući europskim projektima i našem sudjelovanju u europskim mrežama nastupati na važnim europskim i svjetskim pozornicama, što je također iznimno važno za razvoj ansambala i pozicioniranje hrvatskih kazališta.
Kazališni radnici u Hrvatskoj sve češće govore o preopterećenju, nesigurnim uvjetima i sindromu izgaranja. Kako balansirate visoke ambicije i brigu za ansamble koji te ambicije nose?
- Uvijek jasno naglašavam brigu za ansamble i to prvenstveno kroz njihov razvoj, a razvoja nema bez ambicioznih projekata. Poznato je da ovaj model repertoarnih ansambala već više od stoljeća egzistira u ovim prostorima Europe i da on nije poznat, na primjer, u zapadnoj Europi ili anglosaksonskom kulturološkom prostoru, stoga je on u širem kontekstu po mnogo čemu specifičan. S druge pak strane u vrijeme covida-19, ali i poslije, u postpandemijskom vremenu, bilježi se mnogo burnouta u europskim i svjetskim kazalištima. Teško je odrediti granicu koja teatar čini nesigurnim prostorom, kao što nije lako balansirati između osobnih trauma i onih vanjskih što proizlaze iz krhke stvarnosti koju živimo, a koja je opterećena stalnim ratovima, ekološkim katastrofama i ekonomskim pritiscima. U svemu tome treba naći balans i zadovoljiti očekivanja i umjetnika i publike, koji se često ne zadovoljavaju niskom razinom ambicija. Ponekad je teško funkcionirati u ne odveć definiranim okvirima u kojima si dužan preuzeti odgovornost za cijeli mehanizam koji ne možeš sam u potpunosti kontrolirati, ali na kraju dana moraš naći način kako balansirati između različitih faktora koji utječu na cjelovitu sliku kazališta.
Nakon ove "rekordne godine", što bi za vas bio neuspjeh u drugoj? Drugim riječima, čega se najviše bojite da bi moglo poći krivo?
- Bojim se stvari koje je nemoguće kontrolirati, kao što su pandemije, velike krize, inflacije, ekonomske i druge katastrofe, sve ono što bi moglo zatvoriti kazalište ili onemogućiti njegovo djelovanje. Nakon pandemije koja je u minuti zatvorila sva svjetska kazališta pokazalo se kako je teatar prilično krhki mehanizam. O održivosti teatra u doba različitih kataklizmi rijetko se govori, no to je tema koju se ne smije zaobići u nekom globalnom promišljanju značaja umjetnosti i njezine pozicije u našim životima. Vjerujem da će i ova godina riječkog teatra biti uzbudljiva i s jedne i s druge strane pozornice. Traumatično je vrijeme i treba kazalištu pomoći da se izbori za povlašteno mjesto u ovoj, po mnogo čemu opterećujućoj stvarnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....