Nagradu joj je Ministarstvo kulture dodijelilo za područje kazališne umjetnosti, u kojem se zapravo rijetko nagrađuju baš plesači. Točnije, do sada su samo Milko Šparemblek i Maja Srbljenović Turcu dobili ovu nagradu, a još pet plesača je u toj kategoriji dobilo nagradu za životno djelo. Bili su to Ana Roje i Oskar Harmoš, Vesna Butorac Blaže, Sonja Kastl i Milko Šparemblek.
Počašćena?
Itekako. Još uvijek ne mogu vjerovati da je žiri odabrao baš mene. U HNK mi je rečeno da sam nominirana, morala sam donijeti neku potvrdu za tu nominaciju, ali ni na tren nisam pomislila da ću baš ja biti dobitnica. Ako nagradu nikad nisu dobile jedna Irena Pasarić ili Edina Pličanić, zaključila sam da nema nikakve mogućnosti da je dobijem ja. Nisam o tome uopće razmišljala. Malo je reći da sam se iznenadila kad su mi javili da sam odabrana.
Ali Julija je ipak specifična i baletna publika je složna kako si je fantastično otplesala.
Hvala. Iskreno, uloga Julije mi je jedna od dražih u karijeri i uživala sam stvarajući je. Rad s Patricom je bio poseban i puno sam naučila od njega. Od početka smo kao koreograf i plesač dobro kliknuli, a imala sam i sjajan odnos s njegovom asistenticom, kao i sa svojim plesnim partnerom. Sve se izvrsno posložilo, na svim razinama i bila sam sretna kad je publika osjetila sve ono što smo uložili u predstavu.
Julija ti je najdraža uloga?
Pa, jedna od najdražih, svakako. Doduše, kad pripremam i plešem neki balet, uvijek se zaljubim u svoju ulogu i u tom mi je trenutku ona najdraža. Ipak, neke mi ostaju u sjećanju. Recimo, jako volim i Gamzati iz ‘Bajadere’, nju ću uskoro opet početi pripremati, kao i općenito raditi s Milkom Šparemblekom na njegovim baletima. No, Julija je posebna, ova pogotovo.
Po čemu?
Jer je kompletna, u onom smislu da spaja ples i glumu. Uživala sam u njoj jer zapravo volim dramatične uloge, one u kojima mogu pokazati da znam glumiti. Pokušala sam svaku probu i svaku predstavu izvesti na malo drugačiji način, dati nešto novo. Plesala sam i na premijeri predstave, što je uvijek poseban osjećaj.
Nisi prva u svojoj obitelji koja je dobila ovu nagradu?
Zapravo ne, moj djed Ivan Vitić dobio je ‘Vladimira Nazora’ 1984. godine za arhitekturu i urbanizam. Nisam to ni znala dok se prije nekoliko dana za obiteljskim ručkom nije poveo razgovor o mojoj nagradi i onda je netko spomenuo kako sam i ja pošla djedovim stopama. Onda su mi objasnili. Zgodno je to.
Gdje se više vidiš: u klasičnom baletu ili modernijim plesnim tehnikama? Jesmo li u krivu svi koji te vidimo kao čistu klasičnu balerinu?
Zasad ne. Vidim se u klasici bar još neko vrijeme. Dok sam još mlada, dok tijelo može izvesti ono što klasika od njega traži, definitivno se treba posvetiti baš tom izričaju. Neoklasika i moderna dolaze kasnije. No, ja volim plesati baš sve. Repertoar kazališta u kojem plešem je takav da imamo zapravo svega, tako da mogu uživati u svim vrstama pokreta.