Kada odlaze veliki glumci, ostavljaju nam svoje uloge da ne budemo sami. To je, nažalost učinio i Špiro Guberina (r. 1. ožujka 1933. u Šibeniku), premda je u njegovom slučaju smijeh, i to smijeh kojim je darivao gledaoce, pratio njegov glumački život do visokih godina.
Ako smijeh produžuje život, glumac je to učinio za nas i za sebe. Umro je u istom mjesecu kao i drugi veliki glumac, Mustafa Nadarević, njegov glumački partner iz Držićevog "Dunda Maroja" na Dubrovačkim ljetnim igrama. Svejedno, bila je to jedna velika predstava, koja se nastavlja u našim snovima.
Za nas, djecu 60-ih, djecu polubijelog kruha, masti i šećera, Špiro Guberina pripadao je onoj generaciji koja je bila veća od maloga ekrana. S njom je taj i takav ekran prelazio prag vjerojatnog i ulazio u domove, jer tada je crno-bijeli televizor bio, doslovce prozor u svijet. Bili su glumci veći od života, donosili su drugačiji život u stare kućerke i novogradnje.
Teško je danas objasniti popularnost školskog programa, koji se gledalo u školi, kao i dječjih TV serija. Guberina je sa svojom komičkom staturom i specifičnim glasom, čini mi se jedinim koji je mogao šaputati punim glasom, sudjelovao zapravo u svima; kao da su ga klinci imenovali povjerenikom. Ta povjerljivost ostat će njegova karakteristika na kazališnoj pozornici i pred filmskom kamerom.
Da li je bilo većeg doživljaja od posjeta javnom snimanju dječje tv-emisije, u vremenu kada je ta škatulja na četiri noge odgovarala kućnom ljubimcu. I nisam siguran je li to bila emisija "Dvadeset slavnih" ili pak "Udruženje radoznalih". Čini mi se da je Guberina glumio u obje.
Prva se prikazivala 1968-69. i bila je, govorilo se mozaičnog karaktera: u njoj su oživljavali razni književni likovi, pa su poznati pjevači (Vice Vukov, 4M, Hrvoje Hegedušić, Đimi Stanić i drugi) pjevali na note Nikice Kalogjere. I tada su vrhunski profesionalci radili za klince. Scenarij je, napokon, pisao "lektirni" Ivan Kušan a režirao Tinko Globočnik.
U svakom slučaju, mi smo iz osnovne škole Šenoa na Selskoj otišli na dugo putovanje do Radničkog doma u Šubićevoj ulici, uz samo jedno tramvajsko presjedanje, gdje se tada snimalo, na improviziranoj sceni. Najpoznatija uzrečica ove TV emisije postala je Marottijeva: "Problema nema".
I baš je po njoj bio nazvan putujući, "živi" ljetni program u većim primorskim gradovima, čijim je dijelom bio, razumije se, Guberina.
Poslije pola stoljeća teško je biti siguran u "male" činjenice. Možda smo Špiru Guberinu pogledali na snimanju "Udruženja radoznalih", za koje je scenarije pisao Milivoj Matošec. U toj je igrano-lutkarskoj seriji "iskočio" u prvi plan glumac Damir Mejovšek kao Šećerko.
Bilo kako bilo, Špiro Guberina čekao je sve do "Zlatne niti" (1976-78) da bi u ulozi Špire Špule postao sinonim tv-programa za djecu i prihvatljivi među odraslima za klince još jedne, nove generacije, komedijant bez premca, skoro klaun, koji ih je uvodio u budućnost sa smijehom i osmijehom. Kao da se Guberinin zaigrano-razigrani način glume sretno spojio s burnim stihovima i kalamburima scenarista Zvonimira Baloga.
Sasvim sigurno, mi kao djeca, domalo tinejdžeri, nismo gledali velikog glumca u TV seriji "Dnevnik Očenašeka" (1969) Eduarda Galića, snimljenoj prema romanu Vjekoslava Majera, u četiri epizode. Špiro Guberina glumio je Očenašeka. I to istovremeno s "dječjim ispadima". Ali, takav je bio njegov glumački raspon: od samca s lulom, pod šeširom, do klauna koji neće zanemariti nijedno dijete. Ovaj i ovakav kontrast, takoreći umjetnički kontrapunkt bio je izuzetno važan za njega. Nasmijana usta, ili donja polovica lica, i tužan pogled.
Najprije se ovaj glumac ušuljao u dječja srca u obitelji, pa zatim u odrasla. Televizija ga je napravila svakokućnim glumcem. U tome je, svakako, dominanta tv-serija „Velo misto” (1980-81; 14 epizoda, redatelj Joakim Marušić), koju je napisao Miljenko Smoje. U njoj je Špiro Guberina kao smetlar Strikan, škovacin mista odnosno Splita u prvoj polovici XX. stoljeća, svojevrsni "vox populi, vox Dei". Baš jedinstveni lik pun narodske mudrosti i iskustva, koga ispomaže Ivo Gregurević. Upečatljiva rola u kojoj su komika i sjeta stvarale interpretativnu harmoniju.
Ostat će sasvim zagonetnim što bi bilo i kuda bi išla glumačka karijera Špire Guberine da je druga velika TV serija "Prosjaci i sinovi" Antuna Vrdoljaka, po Ivanu Raosu, u kojoj je glumio Divca, emitirana odmah kada je bila snimljena (1972), a ne desetak godina kasnije, 1984. (13 epizoda). Kao "produžetak" "Velog mista". Pritom je važno primijetiti da se ovaj glumac podjednako snalazio na materinjoj pa dalmatinsko-zagorskoj "čakavici" i na kajkavskom.
Dakako, Guberina je bio prvenstveno vezan za kazalište, konkretno za zagrebački HNK u kome se zaposlio 1959., nakon diplome na ADU. I u kome je radio puno "preko" penzije 1999. Njegov prvi nastup bio je u Brechtovoj predstavi "Kavkaski krug kredom", u režiji Bojana Stupice. Radio je sa svim našim vodećim kazališnim redateljima.
Osim na sceni velikog zagrebačkog kazališta, igrao je u Itd-u, u kome je kao Mačak u Brešanovoj "Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja" ostavio trajni trag samosvojne komike, ili žalosno-nasmijanog lica, kako bi ga, možda opisao Ivan Raos. Osim spomenutih pisaca, Držića i Brešana, "njegov" je izborni pisac bio Ranko Marinković.
Da li je glumac Guberina, osnivajući vlastiti teatar, isti slučajno nazvao: Mali hrvatski teatar Kiklop (1997). I nije to bilo samo zato što je glumio u prvoj, Spajićevoj dramatizaciji velikoga romana na pozornici HNK. Ime je svjedodžba duboke veze s "viškim Voltaireom". Dodatnu povezanost sa stvaralaštvom Ranka Marinkovića pokazao je repertoarom Kiklopa: postavljao je dramatizacije njegovih proznih djela "Zagrljaja", "Zajedničke kupke", "Pustinje" (dio drame), posuđivao je majstorove likove i motive. Pamte se: "Glasovita brijačnica kod Trimalhiona" i "Mislioc nad osam grobova".
Potpisanom pretplatniku Muzičke omladine, pa posjetitelju HNK ostao je posebice upamćen po jednoj "maloj" ulozi u Gogoljevu "Revizoru". Bio je Bopčinski ili Dobčinski, ne znam koji mjesni vlastelin, jer toliko su slični u tom remek-djelu. Drugog je igrao Kruno Valentić. Svejedno koji, to su bila ona dvojica koja komentiraju situaciju u gradiću u koji je doputovao taj lažni revizor, upravo poput one dvojice mnogo kasnijih staraca u Hansonovoj seriji "Muppet Show".
Pamtim Guberinu kao žalosno-smiješnog vlastelina. Ostao je zagonetan, intrigantan i smiješan. Sva raskoš njegovog širokog glumačkoga raspona zasjala je i odvela publiku u čaroliju kazališne tajge, pokazujući da veliki glumci stvaraju isto takve uloge od onih što su se do podjele smatrale malenima. Kad god bih vidio glumca u prolazu činilo se da dolazi ravno iz "Revizora". Tako sam jednom davno sjedio u kafiću HNK i gledao kako maestro Ranko Marinković namješta cigaretu, s koje je otrgnuo filtar u cigaršpic. U prolazu naišao je Špiro Guberina, pa su pisac i njegov glumac razmijenili nekoliko rečenica. A razgovarali su o zajedničkom zubaru i njegovim slobodnim terminima. Meni se učinilo neprimjerenim da jedan mjesni vlastelin razgovara o tako svakodnevnim temama.
Tek mi se poslije učinilo kako bi opisi N. V. Gogolja – njegovog humora kao "trpkoga smijeha" ili "smijeha kroz suze" – mogli pripadati njegovom tumaču na hrvatskom, Guberini. Ono njegovo podijeljeno lice pratilo ga je, naposljetku, iz uloge u ulogu. Njega nam ostavlja, iako najčešće vidimo i čujemo jedino njegovu mediteransku vedrinu.
Opraštajući se od velikoga glumca, moglo bi se reći da je imao tu sreću da je radio posao koji je volio. I s jednakom je ozbiljnošću gradio uloge u TV emisijama za djecu kao i predstave genijalnih umova. Nije podcjenjivao scenariste, na račun dramskih pisaca. Kao da je čuvao svijest da je svako ostarjelo lice jednom bilo dječje, i da se to mora uvažavati. Uostalom, često je nastupao u radiodramskim emisijama ("Zakrivljeni prostor" Slobodana Novaka).
U svakom mediju bio je "samo" glumac. Priručnici kažu: "s jednakim je uspjehom igrao sve uloge, ističući se u karakternoj komici utemeljenoj na specifičnom govoru". Dobitnik je mnogih priznanja, među inim nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2012. i Nagrade hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje 2014.
Pa ipak, najveće mu priznanje ostaje u srcima onih koji su odrasli s njim, i onih drugih koji još uvijek mogu čuti njegovo došaptavanje s kolegama, s onostranošću. Poštovanje, maestro Špiro.