Danas je prva godišnjica smrti Saše Anočića (Osijek, 1968. - Zagreb, 2021.) kazališnog umjetnika čija su djela, predstave, osvajale publiku protekla dulje od desetljeća. Nakladnička kuća iz Zagreba Disput i osječka Klinika kreativnosti upravo su objavili knjigu izabranih Anočićevih dramskih tekstova "Trilogija gubitnika", čime su se na što se kaže najbolji način prisjetili pokojnika i njegova rada, koji eto silno nedostaje svima koji su svikli na Anočićev scenski humor. Kompletan autor, glumac, pisac i redatelj, Anočić je u našu kazališnu stvarnost uveo jednu posebno krhku osjećajnost. Pravio je glumački spretne, likovno čiste, lirski intonirane humoreske o malim ljudima ili o takozvanim malim ljudima, koje smo doživljavali kao sebi bliske. U Anočićevim predstavama, uglavnom produciranim u Teatru Exit i KNAP-u, uživala je svaka vrst gledatelja, i mladi i stari, i zahtjevni i naivni, a toplina koju je proizvodio u srcima gledateljskim često je bila obojana tugom. Ljubav prema životu kao odustajanje od života….
Anočić dakle bijaše, među ostalim, pjesnik tuge, scenski stručnjak za depresiju, a njegovi zaigrani junaci nikad nisu izlazili izvan okvira vlastitih iluzija.
Knjiga donosi tri Anočićeve drame, po kojima su nastale tri njegove možda najbolje predstave: "Smisao života gospodina Lojtrice", "Kauboji" i "Niko i Ništ/GospOUdinNOUbadi".
Kratak proslov, bilješku uvodnu, napisao je Jasmin Novljaković, Anočićev kolega redatelj, koji, među ostalim, piše: "Sa Sašom smo se slagali u tome kako trebamo pomoći budućim glumcima da uz tehnike zanata prije svega usavršavaju sebe kao ljude, svoju osobnost. " I zaista, Anočićeve predstave nisu činile boljim jedino posjetitelje, nego su krijepile i same aktere da prihvate skromnost i da su ponizni jedino pred umjetnosti, a ne prema ljudima ili takozvanim autoritetima.
Saša Anočić bijaše realiziran talent, režirao je dvadesetak predstava, ne jedino kao kompletan autor, a ipak će ostati zapamćen najprije po "Kaubojima", predstavi praizvedenoj 6. ožujka 2008., koja je igrala više od 500 puta i osvojila dvadeset nagrada.
Pogovor knjizi, koja je opremljena i s nekoliko fotografija iz Anočićevih predstava, napisala je dramaturginja Marina Vujčić, koja, među ostalim, bilježi: "Kao uputa glumcu, u 'Kaubojima' postoji replika 'Budi to što radiš'. Čitajući 'Trilogiju gubitnika' znamo da je i Saša Anočić bio to što je radio. Iz svakog retka ove knjige jasno je koliko je bio na strani svojih tužnih autsajdera. Kao da mu je životna misija bila biti njihov glasnogovornik, i sam je živio i radio zadržavajući pravo na distancu od vlastite afirmacije, kao da će izdati svoje junake počne li se smatrati uspješnim."
Bilo kako bilo, njegovo će djelo ostati živo dokad će i ova njegova generacija osjećati svijet kao ipak najbolje mjesto za igru koje poznajemo. Još točnije kazano, Anočić je, nosio u sebi i davao u umjetnosti tugu kao obilježje možda cijele naše generacije, kao njezin forte. Najsličniji njegovu, danas je ostao kazališni rukopis Filipa Šovagovića i kazališni rukopis Renea Medvešeka. Dakako, mnogo je još tragova posijano i nestalo u našim teatrima s tim sličnim osjećajem da se živi vrijeme koje neprestano izmiče poradi zlih događaja koje nosi.
Saša Anočić bijaše dobra duša, a možda i jedan samoprogramirani samoubojica vlastitih zabluda, vlastita života, naših zabluda, našega života. U nas je običaj da se mrtvi što prije zaborave. Oni najprije nestaju iz svakodnevnih razgovora, iz tračeva, a zatim se taj zaborav širi i službeno, koliko god je to moguće. Rijetke su ovakve geste, da se jednom umjetniku podigne papirnati spomenik još na vrijeme, u trenutku kad bi trebalo početi raditi kakvu novu Anočićevu ili anočičevsku predstavu. Glumci su tu, tekstovi su pred nama: u današnje tmurno vrijeme jednostavnost i toplina Anočićevih tekstova potrebniji su vjerojatno nego li što su bili proteklih godina. Zvuči paradoksalno, ali bliskost jest jedino što nam je u ovome trenutku potrebno. Barem kad je teatar posrijedi, ako ne i život.