'SUSRET' U TEATRU EXIT

SCENE KOJE NE BISMO TREBALI NI VIDJETI NI ČUTI Izrazito uvjerljivi Filip Križan i Siniša Popović u drami sina i oca

 Luka Peršun

Predstava “Susret” Nine Mitrović u petak i subotu premijerno je izvedena na maloj sceni Teatra Exit. Riječ je, zapravo, o jednoj malo većoj sobi, u koju stane pedesetak ljudi. Pozornica nije povišena, glumci igraju u ravnini s publikom, što daje notu intimnosti predstavi. Ako je dobra, to će je učiniti još boljom, kao što je bilo u slučaju, primjerice “Dvoje”, predstave koja je u tom prostoru igrala lani. Riječ je o djelu koje je samo po sebi takvo da publiku može aktivnije koristiti, pa čak i uvući u predstavu, pretvoriti je u njen sastavni dio.

U slučaju “Susreta” toga nije bilo, no intiman prostor donio je nešto drugo: publika je imala osjećaj da sjedi u dnevnom boravku nekog stana, da kroz malu rupicu voajeristički promatra scene između oca i sina koje su duboko intimne, tiču se njihova zajedničkog života i koje ne bismo trebali ni vidjeti ni čuti. Premda, nije to ništa novo niti izvan ovog svijeta: njihovi su životi jednako prljavi i ružni kao i naši; odnosi su im toksični, a u dubini skrivaju emocije koje ne mogu biti izrečene, ali su tu.

Ono što čujemo je sirovo, iskreno, ali veoma jasno: otac koji je varao majku i nije bio nikakav uzor svojoj djeci, pokopao je ženu za kojom, tvrdi, nimalo ne tuguje. Tu je sestra, koje nema i ne zove, te sin, koji čeka dijete sa ženom prema kojoj se ponaša isto kao i njegov otac prema majci. Obrasci ponašanja preneseni s oca na sina: nemogućnost da se o izrazi ljubav, iako je to očito ima, da se živi drugačije nego što se od njih očekuje. Promašeni životi, moglo bi se reći.

Oca glumi Siniša Popović, a sina Filip Križan. Obojica su toliko ušli u svoje uloge i u prostor unijeli toliku energiju, da smo povremeno morali sebe podsjećati na to da je riječ o predstavi, a ne o stvarnom događaju koji se, eto, sasvim slučajno odigrava pred našim očima. Osim njih dvojice, ispred nas je bilo malo toga: stol, dvije stolice, jedna mala fotelja, lampa... Djelić interijera jednog stana, postavljen samo da dočara dojam, ali da ne odvlači pozornost s glumaca i onoga što govore. A to je bilo toliko snažno da više scenografije, zapravo, i nije bilo potrebno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. svibanj 2024 05:33