Scenografija Lise Navaro u ludo ludičnoj te izvanredno dinamičnoj predstavi "Sans Tambour", što je zaigrala u zagrebačkoj Gavelli u okviru Festivala svjetskog kazališta, autora i redatelja Samuela Achachea i glazbenog ravnatelja Florenta Huberta, urušava se pred publikom. Ideja nije nova, ovako na prvu, podsjetit ću na Brechtov klasik "Pir malograđana", gdje je dio radnje raspad namještaja, ili noviji primjer, popularan komad engleske Mischief Theatre Company, "The Play that goes Wrong" iz 2012., u nas preveden kao "Raspad sistema", gdje se još više toga raspadne od predmeta na sceni. No, u ovoj je predstavi iz 2022. ugledne francuske skupine Theatre des Bouffes du Nord (pri istoimenom slavnom pariškom teatru) taj raspad doveden do granice upravo fizičkog apsurda ili doslovne metafore.
"Sans Tambour" ne prevodimo, naravno, doslovno, "Bez bubnjeva", nego kao "Bez pompe" ili "Bez velike buke". Već se u naslovu krije ironija, budući da taj prvi prizor završava dakle kompletnim rušenjem zidova na lijevoj strani pozornice, načinjenih od lažne cigle, kartona i letvica. Rušenje je kulminacija svađe bračnog para koji tobože izvanredno realistički, kao vrhunac kakve Ibsenove drame, igraju Sarah Le Picard i Lionel Dray. Sam početak jest izvanredno muziciranje petero glazbenika i glas Agathe Peyrat, jedan, rekao bih, klasičan sopran kojim umjetnica ne pjeva jedino Schumannovu melodiju, nego najavljuje, a potom i "ilustrira" radnju, odnosno glasom oponaša zvukove.
Kontrast između delikatnog muziciranja, savršenog podudaranja glasova i instrumenata te kakofoničnog urušavanja cigli i raznih predmeta poput suđa jest, dakako, sam po sebi komičan. Komična je i zamisao da se po Schumannovim liedovima, solo pjesmama intimnim iz 19. stoljeća, lijepo ugođenim, smjernim i slatkastim, pravi hektična radnja bez povezane fabule, jedan gotovo bih rekao južnjački teatar apsurda u kojem svađe okončavaju nakon znatnog nasilja, u vedrom tonu, kao da se ništa nije zbilo.
Predstava traje sat i četrdeset minuta, nisam joj pronašao ni jednu pukotinu. Doslovno i metaforički razlomljenu radnju - jednom ljubavniku pijanino padne na glavu - nosi, dakle, samo troje profesionalnih glumaca i čak, eto, šestero glazbenika, koji su, međutim, ujedno i akteri s podosta replika, doduše ograničenih za manje likove. Još su i scenski radnici, jer svu tu šutu što nastaje tijekom radnje, valja iznijeti. No, prije svega, dojmljivi su glazbenici, sviraju više instrumenata, katkad i u nemogućim i smiješnim pozama: Florent Hubert saksofon i klarinet, Gurlim Choi violončelo, Antonin-Tri Hoang klarinet i alt saksofon, Sebastien Inocennti harmoniku i Eve Risser klavir i flautu.
U nas bi ovakvom režijskom postupku u posljednje vrijeme najbliže bile predstave Ivana Penovića, no ipak lišene ovolike virtuoznosti i žanrovskih prekoračenja.
Schumannovi liedovi jesu solo pjesme za klavir koje se ovdje, dakle, persifliraju, a persiflira se i njemačka ukočenost, rekao bih. Igra uz šestero glazbenika i spomenut glumački par, još dakle Leo-Antonin Lutinier razne antagoniste, kao u kakvom multifunkcionalnom ljubavnom trokutu. Troje glumaca jednako je virtuozno kad su posrijedi kontrola glasa, ekspresija i usklađenost i fizička otpornost te snaga.
Ukratko, dojmljiva glazbeno-režijska meta predstava, apsurdna komedija s elementima satire, kazalište o kazalištu, melodija koja vodi radnju i radnja koja stvara melodiju i pripadajuću suprotnost, nered i kakofoniju. Predstava nosi današnju neurozu zapadnjaka, neprestano nastojanje da se svlada, čini se, i sve kaotičnija svakodnevica.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....