Evo već desetljećima kao da u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gledam istu predstavu: prenapeti glumci stupaju pozornicom u sivim šinjelima te izvikuju replike, svatko za sebe, kao da prodaju krumpire, svaki svoju hrpu, pa je eto i važno vikati samo za sebe. Pritom ostaju neartikulirani i u toj replici. Umjesto “Krumpiriii!” češće začuješ i “Tumpiriii!” i “Kumpijiii!”.
Vito Taufer dosad je u zagrebačkom HNK režirao dvije predstave, Krležine “Gospodu Glembajeve” i Čehovljev “Višnjik”, i obje su uspjele. Ova treća režija eto nije. Čak je možda ispod prosjeka HNK: što je za Taufera gotovo nevjerojatan pad.
Sve je glasno i sve je sivo
Klasičan komad Friedricha Schillera “Razbojnici”, u prijevodu Alke Škiljan, iznio je na scenu grubo, mehanički, s neoblikovanim junacima i, da se taj nedostatak unutarnjeg života likova nadoknadi, veoma karikiranom izričajem. Ta je gluma toliko “telefonirajuća” i plitka da svaki lik sve što ima reći i pokazati, učini u prvih pet sekundi pošto se pojavio. Nema razvoja, nema neočekivanog, nema iznenađenja, sve je glasno, sve je isto i sve je sivo.
Schiller je, poput Büchnera, startao kao mlad genij: pisac, liječnik i pobunjenik. Samo što je dovoljno poživio da genij i razvije. “Razbojnike” je napisao kao dvadesetdvogodišnji dečko. Doba je buđenja građanstva. Komad je politički angažiran. Prikazuje, zapravo, pokvaren svijet feudalaca, propast jedne obitelji feudalne. Baš onako kako je Krleža 150 godina poslije prikazivao pokvaren svijet kapitalista u “Gospodi Glembajevima”. Za svoj politički komad mlad genij poduzima persiflažu biblijske priče o Bogu, Kajinu i Abelu. Umjesto Boga stoji Maximillian von Moor, grof vladar, a umjesto Kajina i Abela, grofovi sinovi, Karl i Franz. U Schillera je uzbudljivo to što on crno-bijelu biblijsku poetiku posve rastače, i gradi likove veoma složene a opet mnogo mračnije. Grofovi sinovi zapravo su obojica krvavi ubojice, taštinom okamenjenih srca. Stari grof već je vjerojatno završio sa svojim okrutnostima pa su mu jedina preokupacija sinovi, razmaženi i neobuzdani.
Biblijska shema
Međutim, predstava je pravljena po biblijskoj shemi: jedan brat je dobrica a drugi zloćko najteži. Kad, međutim, tekst pokaže da to baš nije tako, gluma se raspada, a artikulacija propada. Osnovni je problem što braću igra jedan glumac, Bojan Navojec. Glumac se na ovakvom zadatku zbilja može prelomiti, pa i slomiti, i nije mi namjera da ga dodatno opteretim kritikom. Ali problem neće nestati: igra ih jako karikirano i jako kruto. Franza igra kao ženskastog, a Karla kao muškarčinu. Franz je pokvaren jako, od prve sekunde slabić, od prve replike odvratno pokvaren i lukav, a Karl je od prve sekunde fajter, neobuzdani grubijan velikog erosa. Za prvoga glumac uzima zrak prirodno, pa jasnije govori, no pritom je zgrčen, povijen, jer igra slabića. Za drugoga govori iz grla, promuklo, neartikulirano i bez volumena, a uspravan je poput svijeće jer igra junačinu. Kad, na koncu, treba odigrati “pravu” istinu što iz njih izvire, da je Franz okrutan ali od nemoći, a Karl zapravo mnogo gori, okrutan iz užitka, glumac pobrka sve tonove i stavove, pa više ne znaš ni što igra ni zašto igra.
Braća se nadmeću za ruku Amalie von Edelreich, siromašne plemkinje. Igra je Iva Mihalić, jako nervozno. A zapravo i nema što raditi. Služi kao pomoćni scenski objekt za promjenu Navojčevu iz Karla u Franza. Staroga Moora Danko Ljuština igra kao dobričinu, što također pridonosi plošnosti. U razbojničkoj družini solo dionice po svom voze, dosta atraktivno, Milan Pleština kao Spiegelberg i Nikša Kušelj kao Roller. Kušelj je napisao i tekst “Vješala nisu šala” i završni song. Njegov pjesnički talent (jedna zbirka) nije u neskladu s njegovim velikim glumačkim talentom. Zaokružene role dali su, nadalje, Ljubomir Kerekeš kao grofov sluga Daniel i Livio Badurina kao Svećenik. Oni su posve suvremena lica, ali ipak također plošna: svećenik je inteligentan i dobar, sluga vjeran i pošten…
Dojmljiv monolog
Dijalog Svećenika i Karla Moora možda je najbolji dio predstave. Za njega i Bojan Navojec dolazi do daha i daje dojmljiv monolog o strahu od Boga. Ovdje se čuje Schillerov pjesnički genij. Karl zove svećenika ne bi li utvrdio svoj ateizam. Naime, on priželjkuje ništavilo nakon smrti jer toliko je zgriješio da će ga Bog, ako postoji, zacijelo temeljito kazniti budući da je, kako mu Svećenik priopćava, od tisuću ljudi što su s njim posla imali, unesrećio njih devetsto dvedeset i devet. Karlov prkos i snaga volje ovdje su dani zbilja živo i trajno.
Scenografiju, uglavnom alibi prazna scena i sivoća, s dakako velikim videozidom u pozadini, potpisuje Voranc Kumar, kostime, ne zna zašto “osuvremenjene” Barbara Podlogar, a svjetlo Deni Šesnić. Predstava je proviđena suvišnom živom glazbom Aleksandera Pešuta, što je u “prekidu” zbivanja izvode bubnjar, dva gitarista, jedan na defu i klavirist, a imaju i vokal. Još blica stroboskop pa to dodatno nervira i bez povoda odudara od bilo čega prikazanog na pozornici.