Ni jedna me predstava na ovogodišnjem 66. Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku nije, zasad, toliko oduševila koliko "Sin Solo" (Bez njega) španjolsko-talijanske skupine Faltan 7 u režiji Miguela Muñoza. Zaigrala je proteklog petka navečer na glavnoj pozornici na Trgu Republike Hrvatske. MDF već godinama, uz klasične dječje predstave za svaki uzrast, daje produkcije na rubu klaunerije, akrobatike i novog cirkusa. Lani je nastupila talijanska akrobatska skupina Sonics, s predstavom "Tove", zapanjujućim nizom vratolomija na trapezu dvadesetak metara iznad tla, bez zaštitne mreže. Kombinacija vrhunske sportske snage i umjetnosti dugo se pamti, a gotovo podjednako dugo ostat će mi u sjećanju i ova, manje vratolomna, ali mnogo maštovitija jednosatna predstava.
Jasno ti je od prvog prizora da ne gledaš tek niz točaka, nego pažljivo građen svijet u kojem tijela, kostimi, glazba i svjetlo neprestano progovaraju u lirskom suglasju. Prvi izlazak sedmero aktera događaj je sam za sebe: svi su u svemirskim odijelima, bijelim kombinezonima i kacigama te predstavljaju vlastitu verziju bestežinskog stanja. Ta početna slika istodobno je poetična i duhovita, a glazba je podržava nježnim, lebdećim frazama, dok se svjetlo zadržava u hladnijim tonovima, naglašavajući osjećaj svemirske udaljenosti. U tom trenutku već znam da akrobacije ovdje neće biti puka demonstracija vještine, nego scenski jezik odnosa, zajedništva i mašte. Duhovitost dodatno naglašava lik koji je, osim u svemirskom odijelu, i u kostimu banane.
Kako izvedba odmiče, izvođači osvanu u klasičnoj odjeći za suvremeni cirkus: kratkim hlačama, kombinezonima, poluklaunovskim kostimima koji otkrivaju tijelo, znoj i napor. Boje postaju toplije, svjetlo mekše, a glazba ritmičnija. Na sceni su Katharina Gruener, Luca Sartor, Naikel Blázquez, Moran Shoval, Paula Garo, Yifat Rosenblat Fifi i Olivia Halliday Libby, čija kolektivna preciznost stalno iznova iznenađuje. Njihovi prijelazi iz svemirskih figura u vrlo zemaljske akrobacije i natrag djeluju lako, ali iza te lakoće jasno se osjećaju disciplina i točno tempiranje, koje svjetlo i zvuk dodatno naglašavaju.
Kostimi, rad Vestuariando Ane Marani, pritom postaju jedna od glavnih dramaturških linija. U dijelovima predstave vraćaju se svemirska odijela, a "banana-women" hrani djecu iz publike bananicama. Likovi stalno klize između dva svijeta - svemirske "izoliranosti" i klaunovske izloženosti - a svjetlo taj prelazak podcrtava promjenom boje i fokusa. U jednom trenu gledaš gotovo sterilnu znanstveno-fantastičnu sliku, već u sljedećem izvođači postaju fizički, prizemljeni cirkuski likovi.
U tom vizualnom luku posebno se izdvaja Sartor, jedini muškarac u ansamblu. Mršav je kao kost, s ogromnim brkovima koji na prvu djeluju toliko prenaglašeno da ih gotovo automatski doživljavaš kao lažne. Konstituira se kao pametni citat starinskog klauna provučen kroz kod suvremenog cirkusa. Brkovi postaju njegov osnovni scenski znak, sitna karikatura koja usmjerava pažnju, dok tijelo ostaje krhko i izduženo, iako bez teškoće ulazi u akrobatske zadatke.
U sredini pozornice od početka stoji suncokret, naglašen među rekvizitima. Nije tek zgodan detalj scenografije Betty Cau, nego središte prizora. Zbog njega se izvedba otvara kao blaga, duhovita i vizualno izbrušena parafraza "Malog princa": svemir, cvijet, putovanje, začudnost i potreba da se sačuva nešto nježno, iako ne znamo točno što. Do kraja se taj motiv razgrana u 17 cvjetova razbacanih pozornicom, a suncokreti u završnici, uz pažljivo modelirano svjetlo i glazbu koja se stišava, emaniraju gotovo ceremonijalnu, tiho svečanu ljepotu.
Akrobacije na biciklu jedan su od prizora koje najradije pamtim. Kad više izvođača istodobno izvodi akrobacije na jednom biciklu, nije posrijedi tek demonstracija vještine, nego prizor zajedničke ravnoteže, povjerenja i igre: netko drži, netko nosi, netko riskira, netko se prepušta. Slično funkcioniraju i prizori na tzv. kineskom stupu, po kojem se Sartor uspinje hitro poput pauka, tobože nekontrolirano pada s visine i ponovo se penje. Uvijek je u mreži ženskih ruku koje konopcima drže stup u ravnoteži.
Prenaglašeni polaroid-fotoaparat, jedan od najduhovitijih rekvizita, u toj strukturi djeluje kao aparat za hvatanje kratkih, gotovo intimnih trenutaka. Tim golemim aparatom izvođači se naizmjence fotografiraju u vlastitom "svemiru", a svaki takav trenutak nakratko zaleđuje prizor i pretvara ga u živu sliku. U tim "fotografijama" glazba utihne, svjetlo se koncentrira, pa imaš osjećaj da predstava samu sebe nakratko zaustavlja, promatra i arhivira. To zaleđivanje nije samo dosjetka nego i način da niz akrobatskih situacija dobije memoriju, da se pretvori u niz uspomena koje se odvijaju sada.
Važnu ulogu ima i pripovjedačica koja na engleskom izgovara niz bizarnosti i trivijalnih činjenica, od toga da se Eiffelov toranj ljeti izduži za 15 centimetara do toga da mačke mogu biti alergične na ljude i da su banane radioaktivne. Taj sloj ne služi objašnjavanju, nego određuje ton: uvodi humor, blagu dezorijentaciju i osjećaj svijeta sastavljenog od velikih i sasvim rubnih činjenica koje postoje bez osobitog razloga, ali nas vesele baš zato što su suvišne.
Kineski stup nije tek rekvizit nego i princip scenskog mišljenja. Ta visoka metalna šipka po kojoj se "brkati mršavko" naglo ili oprezno penje, kliže i propada uvodi vertikalu, napor tijela i rizik pada, ali i tu osjećaš kolektiv, a ne individualni podvig.
Predstava me, dakle, osvojila upravo zato što uspijeva biti i nježna i duhovita, i vizualno raskošna i precizno organizirana. Predstava ne nudi samo vještinu nego i svijet u kojem sedmero izvođača očarava publiku bez ijedne samodostatne bravure, oslanjajući se na zajedništvo, ritam, glazbu, svjetlo i scensku maštu, uz ironijski odmak koji nikad ne poništava emocije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....