U novoj godini i pod novim vodstvom Hrvatsko narodno kazalište u Splitu se ovoga vikenda oglasilo i prvom baletnom premijerom: nova Adamova Giselle premijerno je izvedena 27. ožujka, sa zasad jedinom reprizom u subotu, 28. ožujka. Omiljeni je to baletni naslov publike diljem svijeta, tik do Čajkovskijeva Orašara koje se od praizvedbe 1841. zadržalo na repertoaru jednako zbog predivne ranoromantične francuske glazbe, kao i vilinske koreografije Julesa Perrota koju je legendarni Marius Petipa četrdeset godina kasnije postavio djelo u Sankt Peterburgu. Tradicija čudesnog bijelog baleta, začeta u Francuskoj, a razvijena u Rusiji, otkuda će se nakon Oktobarske revolucije kao bumerang trupom Ruskog baleta vratiti „kući“ i zavladati Europom, ima svoju povijest i u Splitu. Otkako je ondje prvi put izvedena 1957. svakoga desetljeća Grad pod Marjanom dobiva novu Giselle koja je ondje posljednji put premijerno postavljena 2010.
Šesnaest godina kasnije taj isti naslov kao koreografkinja i v. d. ravnateljice Splitskog baleta postavlja dugogodišnja zagrebačka baletna prvakinja Mirna Sporiš Miani kojoj je ovo prva koreografija u nacionalnom kazalištu. Za tu se vilinsku baletnu junakinju pripremala cijeloga života, radeći s najvećim baletnim umjetnicima u karijeri kao balerina i baletna pedagoginja, a posljednje četiri godine i voditeljica niza baletnih škola u Istri. Kao umjetnička voditeljica klasičnog baleta plesnog centra „Carlotte Grisi“ u Umagu, s podružnicom u Novigradu, nazvanog baš po prvoj Giselle, Istrijanki rođenoj u Vižinadi, životnoj i profesionalnoj partnerici koreografa Julesa Perrota, godinama živi nadahnuta njezinim „duhom“.
Mirna Sporiš Miani
U Istri je podigla amatersku razinu baleta do profesionalnih visina radeći cjelovečernje balete „Orašar“, „Petar i vuk“, „Trnoružica“ i - same „Giselle“. Bila je to izvrsna profesionalna priprema za ovu njezinu prvu nacionalnu baletnu produkciju za koju je okupila vrsni autorski tim i otkrila najveće adute splitskog baletnog ansambla. Iskombinirala je najljepše slojeve povijesne koreografije s vlastitim osjećajem za geometriju i simetriju ansambla na sceni, ostvarila čudesne prizore i uvjerljivu kazališnu čaroliju kakvu i očekujemo od vilinskog baleta. Priča je iznimno jasna, a pokreti ujednačeni i u taktu s glazbom, pri čemu svaki ton partiture odjekuje nekom dramaturškom ili umjetničkom gestom u plesu, gdje nema ničega suvišnoga i sve čini vrlo logičnu cjelinu glazbenoscenskog kazališta.
Za glazbenog suradnika pozvala je mladog uspješnog dirigenta Andreja Vesela, kojega poznaje još dok je studirao klavir u klasi Vladimira Krpana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a kasnije je diplomirao dirigiranje kod austrijskog dirigenta Johannesa Wildnera u Beču, gdje živi i danas. Nakon prošlogodišnjeg opernog debija u Zagrebu, sada je u Splitu debitirao u baletu i u suradnji s koreografkinjom detaljno proučio izvornu Adamovu partituru napravivši svoju kombinaciju nizova brojeva. U nizu su i stavci koji se često preskaču u izvedbama ovog baleta, kao što je onaj na kojemu unutar seoskog slavlja na scenu izlazi devetoro polaznica Baletnog studija HNK u Splitu s kojima se na predstavama izmjenjuju učenice Odjela za klasični balet Glazbene škole Josipa Hatzea. Stil koreografije Mirne Sporiš Miani je vrlo jasan i usklađen s različitim plesačkim profilima, od klasičnih baletana do članova Folklornog ansambla Jedinstvo, te učenica koje djeluju poput profesionalki. Ni u najmlađim redovima nema domaćih muških snaga, kao ni u jednom profesionalnom baletu u Hrvatskoj (posljednji „najmlađi“ hrvatski baletan je zagrebački nacionalni prvak Tomislav Petranović koji je nedavno prešao u baletne majstore!), pa nas to ne čudi ni u Splitu. Vrlo lijepe povijesne kostime izdizajnirala je kostimografkinja Barbara Bourek odjenuvši Giselle u nebeski vedroplavu za razliku od zagasito modre i smeđe ostalih seoskih djevojki i prijateljica u prvom činu, dok su vilinske til-haljinice drugoga čina ugodnog bež-tona, što kroz prozirni crni zastor djeluje sablasno bijelo.
Scenografija kazališnog voditelja tehnike splitskoga HNK-a, Slavena Raosa, prati arhitekturu i vizure s romantičnih slika Rajnske oblasti, iz doba nastanka ovoga djela u čijoj se priči ravnopravno isprepliću germanske i slavenske legende o dušama umrlih djevojaka slomljenih srdaca. U drugom činu daje prostranu iluziju prozračne šume s rubnim krošnjama koje kroz radnju do završnog prizora mijenjaju boju, za što je zaslužan dizajner svjetla Ivan Lušičić Liik koji diskretno boji ozračja i jasno svijetli lica plesačica, kako još u baletu nismo vidjeli, a dimna mu zavjesa pomaže u stapanju vilinske iluzije i stvarnosti. Ništa nije prepušteno slučaju i sve je povjereno najvećim majstorima zanata, pa tako glavne uloge uređuje dizajner šminke, vizažist, nekoć i sam baletni plesač, Dino Baksa, dok je sama Mirna Sporiš Miani izradila raskošna oglavlja. Klasični balet je umjetnost koja nas najviše izdvaja iz surove stvarnosti i prenosi u svijet kazališne čarolije, tome su težili rani romantici kad su stvarali Giselle, a isto nam treba i u svjetlu dnevne politike.
Utočište za čistu umjetnost
Ovdje se svojim pokretima vole Amerikanka Amanda Devenuta kao Giselle i Japanac Kenta Yamamoto kao Grof Albrecht, dok ansambl vrvi kolegama iz Ukrajine koji su uslijed rata u Splitu pronašli okrilje mira. Ukrajinci su tako i Sviatoslav Kashchii kao vrstan šumar Hilarion, Danil Podhruško kao pouzdan Albrechtov prijatelj Wilfried ali i bravurozni Eva Kaprilovska i Maksym Bolokrytskyi kao čvrsti „zemaljski“ par u Seljačkom Pas de deuxu, svi su odgojeni u najboljoj ruskoj plesačkoj tradiciji. Jedina Hrvatica u premijernoj podjeli je dugogodišnja članica Splitskog baleta Matea Milas kao autoritarna, a opet vilinska kraljica vila Myrtha.
Ratne strahote utječu na živote sviju nas, zna to dobro i sama Mirna Sporiš Mijani koja u svojem tijelu svakodnevno osjeća gelere i krhotine kasetne bombe od zagrebačkog bombardiranja 1995., zato dodatno kao svoju dužnost želi ovom predstavom publici i kolegama dati utočište za čistu umjetnost, ljepotu i meditaciju na temu ljubavi koja je jača od smrti. Predstava u cjelini dokazuje svu moć splitskog kazališnog ansambla, izvrstan orkestar, i moćan veliki baletni korpus koji je u stanju izvesti najteže tehničke plesačke elemente. Zato nas žalosti i čudi nespremnost solo violista u orkestru na ključnom dramaturškom trenutku nježnog plesa kada Giselle konačno oprašta Albrechtu što joj je doslovno slomio srce. Skandalozna izvedba solo violista Orkestra Splitske opere trebala se pravovremeno naslutiti i spriječiti angažmanom drugog glazbenika. Nadamo se da će za buduće izvedbe kazališno vodstvo iznaći rješenje za boljeg violista i, općenito, uspjeti zadržati „živi“ orkestar u budućim izvedbama svoje nove baletne uspješnice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....