Othello slovenskog gosta Jerneja Lorencija nije toliko dojmljiv koliko Nekrošiusov (iz 2000.), ali je bolji od Ostermeierova (iz 2010.) i Lolićeva (iz 2012).
Ova režija u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog jest, poput spomenutih, persiflaža Shakespeareove petodijelne tragedije. Lorenci je otišao možda najdalje kad je posrijedi interpretacija. Ogolio je fabulu do kosti, toliko da su od nje ostale samo simbolične, posebno naglašene scene-skečevi, i postavio u prvi plan pokretača radnje, Jaga, i to kao banalnog antijunaka, slabog ali upornog, dakle i zlog čovječuljka.
Ovaj Jago, u kreaciji Primoža Pirnata, drži uvodni monolog od gotovo pola sata, gdje se premeće golom pozornicom i podcikuje, potom je zamišljen, pa još jarosniji, i sve skupa daje sliku kakvog poludjelog Tilla Eulenspiegela, Petrice Kerempuha, a kao takav Krempuh, što znači požderuh, on je i korpulentan i zadihan. I taj uvodni dio predug je i osjetljiv tenor ovoga glumca katkad se gubi u usiljenom falsetu. No, Pirnat kako minute prolaze postaje sve bolji, a njegova uloga sve prepoznatljivija. Muke početne obilno je nadoknadio u drugom dijelu ove dvoipolsatne predstave, kad se simboličko kolo stane okretati sve brže, a crvena zavjesa (scenografija Branka Hojnika) kratiti scenu.
Egoist do kraja
Hrabro je zamisliti glavni lik kao običnu hulju, osobito što ta hulja mora postati univerzalni simbol. Budući da je predstava koliko ekspresionistička, toliko i simbolistička, Pirnat zbilja postaje simbol za Jaga, a ne više lik u predstavi. Mljackav egoist do konca.
Lorenci kao da se ruga Shakespeareu, njegov pesimizam mnogo je gorči. U njegova Othella, što ga u zadanim okvirima ne baš bistrog primitivca precizno igra Sebastian Cavazza, nema nikakvih pozitivnih osjećaja. Nema u njega ne samo psihologije nego ni prirodne inteligencije.
Lorenci je pozornicu i doslovno ogolio, kao i možebitne motive što vode radnje. Uključene su i meta-intervencije. Tako se glumci izravno sa scene pitaju je li baš uvjeriljiva ta tragedija čiji se zaplet temelji na jednoj maramici.
Osmero bitnih likova
Osim osmero glumaca, što ih je kostimografkinja Belinda Radulović odjenula s ironičnim odmakom, na scenu izlaze i dvoje pomoćnih radnika, Borči i Nenči, a čuju se i pozivi inspicijenta glumcima za ulazak na scenu.
Na odru (pozornici) je samo osmero glumaca. No, to su jedini bitni. U Shakespearea još je sila sporednih likova, što ostaju u Veneciji, koja je ovdje i izbačena kao mjesto radnje, nego cijela teče na Cipru. Viktorija Bencik Emeršič čisto i energično igra drsku no glupkastu Desdemonu, Cassio Lotosa Vincenca Šparovca zanimljiva je karikatura, Roderigo Jake Laha blijedi je glupan, Montano Janeza Starine duhovit rezoner, a Bianca Tine Potočnik jako uživljena i krasno reprezentira pasivnu prirodu (što jednako proizvodi zlo kao i aktivna).
Lorenci se poigrava i kazališnom iluzijom. Jago nacrta more kredom, a potom Borči dogura mašinu za vjetar što potom neugodno puše “s mora”. Takvih intervencija ima više i sve su i začudne i dramaturški djelatne.
Na koncu, ovoj predstavi nedostaje ponešto emocija. Zato je ona Nekrošiosova bolja, premda je u svojoj zamisli bila naivnija. Uostalom, bila je naivnija i od Ostermeierove, političke, i Lolićeve, ludičke. Lorenci se Shakespeareu najozbiljnije suporotstavio i gotovo najviše od njega dobio.