Ovogodišnji Dani satire Fadila Hadžića otvoreni su šarmantnom ali ne baš friškom predstavom “Slučajna smrt jednoga anarhista”, po glasovitom dramoletu talijanskog nobelovca Daria Foa, u režiji Maje Maletković i produkciji renomiranog Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda.
Predstava je iz travnja 2016., Dario Fo umro je u listopadu 2016., vrijeme ide (malko će usporiti ako se krećemo), kontekst se mijenja a predstava raste ili propada.
Scenografska dosjetka
Ova počiva na glumačkoj energiji, volji i inspiraciji Nikole Đurička. Mlada redateljica smislila je nekoliko fora, tu je i scenografska dosjetka Vere Stanišić - ozvučena kutija, pozornica u pozornici - no cijela situacija statična je zapravo i u prostoru i u djelu: “luđak” unedogled zafrkava policajce, i teško će ova igra rasti ako prestane biti varljiva.
Đuričko, dakle, glumi luđaka, ali i glumi da ne glumi a sve da pisac, u suradnji s redateljicom, kroz njegov lik telefonira kako su policajci okrutne zvijeri, koje su uostalom jednog takvog anarhista zbilja i bacili kroz prozor i mimo kazališne predstave.
Luđak, čovjek s histrionskim poremećajem u ponašanju, Đuričku donosi radost glume. On igra, dakako, za publiku, kojoj se obrati i prije početka igre, tako da je navodi, onako po Brechtu, da pomisli kako glumac katkad samo glumi da glumi…
Problem se javlja kad shvatiš da ta igra miša i mačaka previše preteže u korist miša. Naime, Đuričko svoje antagoniste odveć lako zavede i njima dominira, kako režijski, tako i glumački.
Bojan Dimitrijević, kao kvarni ulizica, šef policijske postaje, pamtljivo je ali nepotrebno ukočen do karikature. Odviše je njegova uloga stilizirana da bi se u njoj našlo mjesta za rast. Nikola Rakočević kao Inspektor Calabresi ponešto je složenija kreacija, gdje glumac traži ravnotežu između pritajene agresije i opreznog poltronstva koji istodobno pogone lik u za njega graničnim situacijama. Miloš Samolov kao Komesar Bertozzo već je puka karikatura, “scenska funkcija”, koji fizički pak postoji na sceni samo da bi svaki put oborio dvije pepeljare što mu se nađu na putu. Mladi Joakim Tasić kao Agent jako lijepo igra plašljivog, niže rangiranog Agenta.
Jedina ženska uloga
Marti Bjelici zapala je sporedna uloga novinarke Marie Feletti. Čudim se redateljici da za jedinu žensku ulogu u predstavi nije mogla smisliti do da je predstavi kao objekt seksualne žudnje policajaca redom.
Đuričko od prvoga momenta uspostavi kontakt s publikom i energično je vodi do konca. Nasmijava je, navodi da misli, osjeća, a sve to zajedno nije jeftinim varkama iznudio, nego se pošteno oznojio i pošteno naradio.
Predstava ukratko bez promašaja, ali nekako odviše piramidalno ustrojena za baladu o jednom anarhistu…