Karlovački Zorin dom pokazuje začudnu žilavost u ovoj pandemiji: producirali su, poslije predstave "Grane smo na vjetru", još jednu ovosezonsku pametnu i zanimljivu produkciju, doduše mnogo manje zahtjevnu nego jednako umjetnički ambicioznu. "Stanko i Oliver", autorski projekt gosta Siniše Novkovića, s tri glumca iz karlovačkog ansambla, 50-minutna je demonstracija prastarog u kazališnoj umjetnosti: gega, odnosno mima. Dvojac iz naslova dakle i fizički kopira uzore iz doba nijemog filma, a koje smo mi stariji od pola stoljeća redovito gledali u djetinjstvu, Stanlija i Olija, odnosno Stana Laurela i Olivera Hardyja, najpoznatiji dvojac u filmskoj povijesti, koji su, među ostalim, preživjeli prelazak iz nijemoga u zvučni film.
Stanlio i Olio i u ovoj predstavi i u orginalu polaze od fizičkog, od gega koji se zatim tek pokatkad realizira u "nastavi" riječima. Radnja je svijena oko dosjetke kako dvojica budalastih sjevernjaka kajkavskih naume autom do Azurne obale, a završe u Marini pokraj Trogira, u paklu masovnog turizma usred sezone. Redatelj je snimio i efektne kadrove projicirane u dnu scene, kadrove sa samim akterima, koji grade radnju tako da joj otvaraju kazališni prostor za odvojene prizore, a cijeli taj sklad videa i scenskog događanja kao da postaje tradicijia u karlovačkom kazalištu.
Tradicija postaje i izvrsna, oslobođena gluma. Ovdje je daju redom još mladi ili vrlo mladi glumci. Nino Pavleković kao Olio i sumanut je i kontroliran istodobno. Velika potrošnja energije, smiješan u svojoj stvarnoj i hinjenoj muci, znaš tko je i prije negoli išta kaže. Sitan i zabavno u plemenitu šmiru umotan Andro Damiš kao Stanlio - obojica rekao bih radosno ispunjavaju jednostavnu redateljsku zamisao, a tešku za realizaciju, da postupno grade kaos koji često kulminira jednim, nazovimo ga tako, potpunim raspadom. Uz video, ponešto rekvizita sjajno radnju i mjesta i likove grade kostimi Morane Petrović, a izvrstan je Vanja Gvozdić u sporedno-glavnoj ulozi domaćina, Dalmatinaca, a i jedne bujne Dalmatinke...