U varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu Paolo Magelli režira San Ivanjske noći, jedno od najizvođenijih i najpopularnijih Shakespearovih djela. Sudbine četiri zaljubljena para u vrtoglavim se zapletima povezuju u šumi u Ivanjskoj noći. Shakespeare stvara magičan i romantičan svijet, ali i razotkriva ljudsku prirodu i otvara pitanja o odnosu života i umjetnosti, stvarnosti i snova, tijela i razuma, o mogućnostima transformacije.
Prevoditeljica i dramaturginja predstave je Željka Udovičić Pleština. Glazbu za predstavu su radili Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević. Scenograf je Ivan Marušić Klif, kostimografkinja Marita Ćopo, dizajner svjetla Luka Matić. Premijera je 29.11. a reprizne izvedbe 30.11., 01.12., 02.12. u 19,30 sati na Velikoj sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu.
Kako navode: "Shakespeare nas svojim Snom u ovo vrijeme globalnih prijetnji koje pritišću i ove naše, po mnogo čemu posebne, geografske duljine i širine podsjeća da je obaveza teatra - sanjati. Njegova ivanjska noć nudi nam iluzije kojih smo željni, nudi i ljubavi, smijeha, ali i ruganja, spletki, naravnog i nadnaravnog. Svijet čarolije i fantastičnih događanja u ovome se komadu prepliće i stapa sa stvarnim životima naših junaka te istražuje granice između ova dva svijeta koristeći elemente sna, fantastike i umjetnosti. Granice između sna i jave, između stvarnosti i mašte fluidne su pa svojim suodnosom stvaraju intrigantnu dinamiku koja naglašava važnost tih elemenata i u našim životima stvarajući kompleksnu i nerijetko fantastičnu sliku ljudske egzistencije.
San ivanjske noći stoga prepoznajemo kao put za bijeg koji nam omogućava da umaknemo neumoljivoj stvarnosti i konačno se odmorimo od realiteta u oniričnom. Postaje naš tajni prolaz u slobodu. Izlaz za nuždu koji vodi do Utopije koja nam je danas ovom i ovakvom sadašnjošću ukinuta.
Stoga i začarana šuma iz komada postaje za nas sam prostor kazališta. Kazališta koje nam daruje mjesto, vrijeme i mogućnost toga bijega od materijalnog svijeta. Mjesto, dakle, u kojemu su preobrazbe legitimne i podrazumijevaju se, mjesto koje svake noći odustajanjem od stvarnosti upravo tu stvarnost stvara, artikulira. Ili mi bar tako vjerujemo. Ta epilepsija trenutka u kojem se drama događa, pa bilo to dva sata ili pak 4 dana ili tek jedna noć, vrijeme je u kojem se sljubljuju razine postojanja, vjenčanje s početka komada s istim tim vjenčanjem na kraju - a u tome međuvremenu stoji prostor neostvarenih želja. Ergo, teatar - kao prostor neostvarenih želja, sanjanih slika. Takvo relativno tretiranje vremena ("Vjenčanja čas" najavljuje se u prvom prizoru za četiri dana, a slijedi za jednu noć), određujuće je svojstvo komada. Upućuje na dvostruku percepciju, na postojanje različitih razina realiteta. Pitanje je koji kojim upravlja. Stoga isti glumci igraju Tezeja i Oberona, Hipolitu i Titaniju, Filostrata i Puka, vile i dvor… Ali, tko tu koga sanja? Ili je to samo pitanje tek različitih perspektiva? Ako jest, nesporno je svatko sanja svakoga i nesporno je da svatko u snu živi bolje nego na javi. I da se kazalište kao mjesto okupljanja daje onima koji ga žele kao što se Titanija podaje magarcu. Zato smo na probama čuli odjeke Pirandella, Terencija, Ovidija, ali i Becketta. Zašto je tome bilo tako? Zato što je tema apsurdnost življenja. I Shakespeare je već ustvrdio: realitet je nepopravljiv. Kao i Beckett. I dok Beckett svojom literaturom bježi u traganje za prostorima poslije smrti, Shakespeare bježi u kozmos. Vrti se oko mjeseca.
Samo radnici, naši majstori, uvijek su isti. Tvrdih ruku i iste pameti i u šumi i na dvoru. Ali i oni imaju drugo lice - predstavu. I oni pokušavaju i žele biti netko drugi. Njihova predstava unutar predstave, taj poznati Shakespeareov motiv, pojačava stvarnost teatarske iluzije na način da je razbija. Oni, jedini umjetnici unutar priče, tvore dodatnu dimenziju unutar već fantastičnog svijeta komada. Predstava majstora ukazuje na moć umjetnosti da oblikuje i reinterpretira stvarnost, naglašavajući apsurdnosti međuljudskih odnosa i emocija.
To što majstori, radnici ne sudjeluju u snovima dvorskoga i vilinskoga svijeta, posljedica je toga što su oni povijesno bili u prilici sudjelovati samo u kolektivnim snovima. Jer su, povijesno, bili manipulirani od različitih oblika "realne" politike. Kad god su radnici počeli sanjati netko bi im prekinuo san - i nasadio im magareću glavu.
Danas je San itekako aktualan jer se njegova visoka političnost može rezimirati u jednoj rečenici: zaustavite svijet, želim sići. Shakespeare nam naprosto nudi ulazak u jednu intelektualnu oazu, u jedan drugi mentalni prostor. Vraćamo se, kao i u komadu, na početak, i možemo jednostavno reći - on nas uči bijegu. U umjetnost. U aktivno stvaranje i oblikovanje vlastitog realiteta. U teatar", kaže Željka Udovičić Pleština.