‘Suprugu sam zaprosio pred 13 tisuća ljudi. Volimo dolaziti u Zagreb, veselimo se‘

Treća izvedba nove zagrebačke Trnoružice, koja će biti otplesana 13. travnja, posebna je po tome što će glavne uloge tumačiti gosti iz La Scale. Iz Milana, naime, stižu Nicoletta Manni i Timofej Andrijašenko. Taj bračni par već treći put nastupa u zagrebačkom kazalištu, a njihov dolazak bio je idealan povod da s njima popričamo o mnogo toga. Za početak, zanimalo nas je što misle o važnosti baletne tehnike i emocija na sceni. Tema je to o kojoj smo razgovarali s Paulom Chalmerom, koreografom baleta, pa nas je zanimalo što o tome misle sami plesači.

- Za mene su oni duboko povezani. Tehnika je temelj koji ti dopušta osjećati se slobodno, ali bez emocije ostaje prazna. Kad bih morala birati, rekla bih emocionalna istina, jer to je ono što doista dopire do publike. U tome se osjećam vrlo sretnom što dijelim sličnu umjetničku viziju sa svojim suprugom. Dijeljenje istog puta i senzibiliteta često obogaćuje način na koji pristupam ulozi, i na sceni i izvan nje - kaže Nicoletta, a Andrijašenko dodaje:

- Fizička snaga je nužna, osobito za podršku i kontrolu, ali elegancija i karizma ono su što se doista povezuje s publikom. Sjajan plesač onaj je koji može prirodno i uvjerljivo spojiti oboje.

Dvojac u Zagreb dolazi treći put. Andrijašenko kaže kako je publika topla i pažljiva te da se osjeća kako je prisutna i uključena tijekom cijele izvedbe.

- S vremenom se stvorila snažna i iskrena povezanost s ansamblom, oni su doista veličanstveni umjetnici koji me svaki put nadahnjuju, ne samo svojim talentom, već svojom čistom ljubavlju prema plesu, strašću i iznimnim profesionalizmom. Ono što me još više dotiče jest da te iste kvalitete kao da žive i izvan pozornice. Osjećam ih u cijelom gradu, u njegovoj atmosferi, u ljudima. Postoji toplina i autentičnost koja ostaje s tobom. Iskreno volim vraćati se u Zagreb; postao je više od mjesta na kojem nastupam, osjeća se kao mali komadić doma - dodaje Nicoletta.

Andrijašenko je već plesao u Trnoružici i priznaje kako mu je taj balet zaista poseban.

- Zahtijeva visoku razinu preciznosti i elegancije, a koreografija, osobito u klasičnoj tradiciji, nevjerojatno je profinjena. To je uloga koja traži kontrolu, muzikalnost i snažan osjećaj stila - ističe.

Ono što publika nikada ne vidi, a za njihov nastup je neopisivo važno, jest priprema. Ne samo fizička, nego i mentalna.

- Rad na razumijevanju lika, sumnje, ponavljanja – sve to ostaje nevidljivo, ali upravo to oblikuje izvedbu. Vjerujem da partner koji živi istu stvarnost pomaže razumjeti i poduprijeti ovaj nevidljivi dio našega rada. Volim zadržati određenu rutinu jer mi pomaže ostati prizemljena. Odvojim vrijeme za pravilno zagrijavanje, ali i trenutak tišine prije izlaska na scenu, kako bih se usredotočila i ušla u svijet lika. Ono što mene motivira jest ljubav prema onome što radim. U teškim trenucima podsjećam se zašto sam započela. Ta je strast jača od umora ili straha i pomaže mi ići naprijed - ističe Nicoletta.

Oboje kažu kako je tijekom karijere na sceni bilo raznih momenata - čarobnih, ali i manje čarobnih. Među magičnima je onaj kad je Andrijašenko na pozornici Arene di Verona, pred 13 tisuća ljudi, zaprosio Nicolettu. Manje radosni bili su oni u kojima su imali probleme s kostimima, znali se poskliznuti ili improvizirati jer je nešto pošlo po zlu.

- Dogodio mi se i pad. Bilo je to tijekom završne scene La Bayadère; tehnički i glazbeno to je najintenzivniji trenutak i, nažalost, pao sam na pod, uzrokujući subluksaciju gležnja. Više nisam mogao plesati i jedva sam stajao na nogama, ali nastavio sam improvizirajući. Naravno, publika je shvatila da je nešto pošlo po zlu i jako je to cijenila. Sjećam se goleme ovacije i pljeska publike te večeri - pojašnjava Andrijašenko.

S obzirom na to da su par i u privatnom životu, utjelovljenje su kemije i na sceni. Ona je, kažu, nešto vrlo posebno i prilično rijetko. Premda Nicoletta kaže kako je imala sreću što je pozornicu dijelila s partnerima u koje je imala povjerenje, ipak je posve drugačije plesati sa svojim suprugom.

- Dijeljenje i života i istog umjetničkog puta stvara jedinstvenu vrstu razumijevanja, gdje povjerenje i senzibilitet prirodno teku na scenu. Privilegij je rasti zajedno, i kao umjetnici i kao ljudi, te svakodnevno nadahnjivati jedno drugo - ističe.

Andrijašenka pitamo koliko se promijenila percepcija plesača klasičnog baleta. Odnosno, je li uopće došlo do promjene. Kaže da itekako jest.

- Danas se na muške plesače gleda ne samo kao na partnere, nego kao na cjelovite umjetnike s vlastitim izražajnim jezikom. Postoji mnogo više prepoznavanja snage, umjetničnosti i svestranosti potrebnih u ovoj profesiji - smatra.

A balet kao takav? Bi li ga trebalo promijeniti, modernizirati, prilagoditi vremenu u kojem živimo?

- Ne bih mijenjala bit klasičnog baleta, jer je to dio naše baštine. No vjerujem da možemo pronaći nove načine tumačenja, čineći likove humanijima i bližima današnjoj senzibilnosti, bez gubitka izvorne poezije - ističe Nicoletta.