Dubrovačko Kazalište Marina Držića ove je pandemijske godine dalo više dramskih premijera negoli ikoje profesionalno u Hrvatskoj te je nemoguće da bi sve bile za svačiji ukus. Hrvoje Korbar, mlad redatelj koji se izvanredno brzo razvio, u svega tri-četiri ljeta, režirao je, eto za kraj kalendarske godine, "Svinje", rani tekst Tomislava Zajca (r. 1972. u Zagrebu).
Praizveden je godine 2003. u vinkovačkom kazalištu "Joza Ivakić" u režiji Ozrena Prohića, za ponovno otvorenje toga teatra za profesionalne produkcije poslije dvadeset godina mraka. U Vinkovcima plakat za predstavu bijaše dizajnirao Dubravko Mataković, slavonski majstor groteske, a ta groteska, i to morbidna, jedino je čime bi se moglo reklamirati ovo dramsko djelo, koje jest, rekao bih, impresionirano vlastitom drskom morbidnošću.
Impresioniralo je, eto, i mladog redatelja, koji je u njemu nastojao pronaći humor i geg, glazbene brojeve, no cijela ta nadgradnja nije puno pomogla da se razbistri kakva eventualna zanimljiva tajna koju eventualno krije ova duodrama.
Pretjerana metaforičnost
Zajec je, dakle, napisaše kad već bijaše počeo jenjavati optimizam prvih poratnih godina, kad je društvo prvi put osjetilo posljedice novoga, navodno sjajnog života u kapitalizmu, a pogonjeno preskupim kreditima i uz mnoštvo televizijskih programa. Njezina je metaforičnost, rekao bih, dakle pretjerana a distopijski svijet koji nudi zapravo banalan i u literaturi prethodnoga stoljeća gotovo posve otrcan. Dva su lika dakle pred nama na sceni, sestre Ibru i Mala Ibru, koje nisu beckettovski ogoljeli likovi negoli njihove djetinjaste karikature.
Scenu je, štedeći u ovo krizno doba gdje se može, dosta naivno aranžirao sam ravnatelj kazališni Paolo Tišljarić, koji je iz fundusa teatarskog probrao nešto komoda i drugoga namještaja, onako sve da izgleda pomalo sirotinjski a opet kućevno, još sa strane dovukao bale sa sijenom, dosta bala, te scena reklamira svojevrstan realizam kojega u samoj radnji - nema. Još je iza svega mlohavo izvješeno nekakvo golemo bijelo platno, a koje ničemu ne pridonosi, čak niti za igru svjetla, osim jednom, kad pocrveni, nego tako eto tek zatvara pogled ka stražnjem zidu.
Tišljarić je odabrao i kostime, nešto sretnije ali i dalje nekako odviše eklektično, da ne kažem slučajno. Tišljarić je dizajnirao i svjetlo, gdje je dao dosta promjena no opet često tako da ne komuniciraju sa scenografskim rješenjima. Nismo ravnatelja baš nahvalili kad su posrijedi rezultati, ali moramo za radinost i (iznuđenu) šparnost.
Bolji dio predstavljanja čini glazba Žarka Dragojevića, jedna vlastita melodija i prerade nekih poznatih, sve zajedno bluz svojevrstan, a i u natruhama cabaret. Povremenoj kabaretskoj živosti pridonosi isto pomalo pretjeran, ali dosljedan scenski pokret Matee Bilosnić, niz prisilnih radnji i ponešto plesne koreografije.
Režijski problemi počinju već s time što se komad kakav je napisan teško može igrati. Naime, na scenu bi valjalo dovlačiti leševe raznih osoba koje je starija sestra, Ibru, umorila, ne znamo, zapravo, zašto, na toj farmi svinja gdje živi sa sestrom, Malom Ibru, te se dakle osim uzgojem životinja, bave i umorstvima raznih profesora iz okolice, redom onih koji su nešto nekad predavali mlađoj sestri. Očito joj nisu ništa nažao učinili, ali eto, pisca pero vodi dalje, da piše, makar bilo što.
Neuvjerljiv odnos
Ta mlađa sestra silno je htjela biti glumica, zatim baletanka, hoće i da pjeva, žudi dakle doslovno za društvom spektakla, a starija sestra je konzervativnija, ako već i eto ubojica. E sad, problem nastaje u tom što između te dvije sestre ne nastaju ikakve situacije. Svejedno je što zbore jedna drugoj jer niti se slušaju niti se ne slušaju, nego jednostavno obitavaju a opet i to obitavanje nekako je neuvjerljivo.
Znači, pred dvjema glumicama stajahu mnoge, dramaturški često nepremostive zapreke, no one se nisu izgubile negoli su se prepustile radosti igre poradi igre same. Tako da katkad više zabavljaju jedna drugu negoli nas, publiku pod maskama.
Izmira Brautović kao Ibru ne dovlači dakle leševe na scenu, što je redatelj dakle izbacio, ali sad nastaje problem što više ne vjerujemo da ikakvi leševi postoje. Čini nam se da lupeta ta Ibru, izmišlja namjerno ili je luda. Tu izmišljenu ludost Izmira Brautović igra hrabro i zanimljivo, kao posljednji adut u špilu.
Ako već ne nudi smisao ili nesmisao, redatelj joj ipak otvara prostor za svojevrsne etide, vježbe iz napadnog falšanja ili proizvodnje neobuzdane radosti. Slične, rekao bih, pojedinačne zadatke rješava na sceni i Marija Šegvić kao Mala Ibru. Raduje se glumi poradi glume, mijenja registre, ne slijedi liniju nekoga čvrstog lika a na trenutke je vrlo uvjerljiva pa i emocije nudi, ali opet diskretno, više kao žal za životom i kao jedan generalni strah od smrti.
Predstava će možda živjeti i dulje upravo zbog te očite ljubavi između dvije glumice čija ujedinjena energija privuče gledatelja da im se ipak prepusti.