Zagrebačko kazalište mladih najavilo je zanimljive premijere u kazališnoj sezoni 2022./2023. Tako će publika već 7. listopada 2022. moći pogledati "Svjetlo pada/Light falls" redatelja Janusza Kice i dramaturginje Lade Kaštelan, a prema djelu Simona Stephensa, jednog je od najplodnijih i najvažnijih suvremenih britanskih dramskih pisaca. Njegove drame i dramske adaptacije od kraja devedesetih izvode se i u zemljama engleskog govornog područja kao i širom Europe, najviše u Njemačkoj, a on sam surađuje s brojnim značajnim europskim redateljima. Stephensovi dramski tekstovi raznoliki su i formalno i tematski, u rasponu od tzv. prljavog realizma do poetske ili postdramske fragmentacije, od angažirano političkog do posve intimnog pristupa, žanrovski fluidni, otvoreni različitim kazališnim interpretacijama.
Ovo će biti prva izvedba neke Stephensove drame u Hrvatskoj, u režiji Janusza Kice, s čijim se redateljskim senzibilitetom dramski rukopis ovoga teksta iznimno dobro poklapa. Drama "Svjetlo pada" (2019.), okrutna i nježna, istodobno je i prikaz jedne disfunkcionalne obitelji rasute po sjeveru Engleske i duboka meditacija o smislu života koji najjače bljesne u blizini smrti. Radnju pokreće unutarnji dijalog sa samom sobom žene od pedesetak godina, u trenutku u kojemu iznenada umire od moždanog udara, trenutku koji se potom izmiče iz vremenskoga slijeda i povezuje situacije u kojima se nalaze njezine dvije kćeri, sin i muž. A ona im, u tom izmaknutom trenutku, može svjedočiti, pa čak i reći ono što je ostalo neizgovoreno i nezavršeno. Eliptične, paralelne, scene i dijalozi vode do preciznih psihoških profila, u samu srž transgeneracijske traume, uz gorki humor i hrabru nadu u zalječenje, bez imalo patetike i suvišnih riječi. Svjetlo koje pada ono je koje obasjava i ono koje se gasi.
U predstavi glume Doris Šarić-Kukuljica, Sreten Mokrović, Lucija Šerbedžija, Mia Melcher, Vedran Živolić, Ugo Korani, Adrian Pezdirc, Nataša Dangubić, Petra Svrtan i Ivan Pašalić.
Vječna aktualnost
A 16. prosinca 2022. na repertoaru je predstava "Višnjik" A.P. Čehova u režiji Ivana Popovskog.
Posljednja drama Antona Pavloviča Čehova, "Višnjik" (1902.), po mnogima je i najbolji dramski komad toga velikoga dramatičara, a nedvojbeno predstavlja stožerni naslov svakoga čvrstoga dramskoga repertoara. Istovremeno tragična, komična i duboko melankolična, ova drama kroz pojedinačne sudbine članova obitelji matrone Ljubov Andrejevne Ranjevske progovara o raspadu jednoga društva i jednoga vremena, načinima na koje je moguće prigrliti vrijeme koje je došlo, ili na kraju, nemogućnostima snalaženja u novim okolnostima. Sve su Čehovljeve drame prije svega minuciozne studije karaktera uronjenih u okolnosti obilježene vremenom, a ova drama to osobito potencira kroz dirljivu nemogućnost rastanka s iluzijama koje su ostale zarobljene negdje u prošlosti.
Upravo u tome krije se i vječna aktualnost ovoga komada, koji se kroz nevoljkost obračuna s realnošću zapravo često promatra kao ogledalo društvene, ali i izvedbeno-teatarske stvarnosti unutar koje se promišlja za scenu. Zbog toga će i ovo novo čitanje drame "Višnjik", povjereno iskusnom i u europskom kontekstu izrazito renomiranom redatelju Ivanu Popovskom, biti novo i uzbudljivo istraživanje minimalističke dramske poetike u današnjem kontekstu. Snažne društvene promjene kojima smo posljednjih nekoliko godina izloženi, ali kojima smo i nepovratno promijenjeni, predstavljaju itekako plodno tlo za takvu vrstu istraživanja.
Ivan Popovski, rođen u Skoplju, završio je režiju na čuvenoj ruskoj akademiji GITIS u klasi Pjotra Fomenka. Režira drame i opere na brojnim svjetskim pozornicama od Moskve do New Yorka. Dobitnik je mnogih izrazito uglednih nagrada i priznanja, od kojih izdvajamo titulu Počasnoga ambasadora kulture, koja mu je uručena 2007. godine. Ovo mu je druga režija u Zagrebačkom kazalištu mladih, nakon izrazito uspjele adaptacije romana "Idiot" F. M. Dostojevskog iz 2012. godine.
Priče o bračnim odnosima
Za 1. travnja 2023. najavljena je predstava "Moj muž" prema djelu Rumene Bužarovske, za koju režiju potpisuje Dora Ruždjak Podolski, a autor adaptacije i dramaturg je Tomislav Zajec.
"Moj muž" bazirat će se na scenskoj adaptaciji triju zbirki priča makedonske spisateljice Rumene Bužarovske, "Moj muž", "Nikamo ne idem" i "Osmica", s naglaskom na priče koje se ponajviše dotiču bračnih odnosa. U "Mome mužu" pripovijedaju vrlo različite žene, a te se priče tiču koliko njih toliko i njihove okoline, odnosa s muževima, djecom, roditeljima, kolegama i prijateljima. Radi se o galeriji iznimno upečatljivih i precizno profiliranih likova, kao i majstorski kondenziranim dramama te o psihološkim i socijalnim portretima koji propituju vrijeme u kojemu živimo, s osobitim naglaskom na patrijarhat.
Govoreći o brakovima i muževima, bez obzira na socijalni status, ženski likovi zasjenjeni su te emotivno i socijalno zapušteni u tradicionalnom okruženju u kojemu obitavaju, imajući na umu odnose moći koje društvena zajednica sveudilj njeguje i slavi. Rumena Bužarovska zadire i u tabuizirane teme, istražujući tamno i nestabilno u likovima, volju za moći i priznanjem, kompromise koji oduzimaju život, iracionalizam ljubavi. Predstava dvojca Tomislava Zajeca i Dore Ruždjak Podolski nije namijenjena ni samo ženama, ni samo muškarcima, već cilja na treću razinu - dimenziju razumijevanja i jednih i drugih, u želji da se mnoge tajne muško-ženskih odnosa iznesu na vidjelo, da se o njima progovori smjelo i bez zadrške, ponekad podržavajući grotesku življenja, ponekad bivajući nježnim svjedocima međuljudskih odnosa. Pored intimnoga plana, otvara se i onaj društveni u kojemu se problematizira obiteljsko nasilje, nacionalizam, primitivizam ili pak posvemašnja otuđenost. Autorska ekipa "Črne mati zemle" i ovoga puta hvata se u koštac s uhvatljivim dijelom neuhvatljivoga.
Veliko redateljsko ime
Što se tiče srpnja/rujna 2023., ansambl ZKM-a u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama za kraj sezone priprema scenski klasik - o izboru dramskoga teksta odlučit će veliko redateljsko ime Declan Donnellan. Dramski komad prema izboru Donnellana bit će postavljen u neki od veličanstvenih ambijentalnih prostora našega najvećega festivala, a zatim i na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih.
Declan Donnellan engleski je kazališni i filmski redatelj. Suosnivač je kazališne trupe Cheek by Jowl s Nickom Ormerodom 1981. godine. Osim produkcija kompanije Cheek by Jowl, Donnellan je režirao niz kazališnih, opernih i baletnih produkcija diljem svijeta. Režirao je, između ostalih, predstave u Royal Shakespeare Company, Engleskoj nacionalnoj operi, Old Vicu i Boljšoj Baletu. Za Royal Shakespeare Company režirao je "Kralja Leara" i adaptaciju "Velikih iščekivanja" (2005.) s Nickom Ormerodom. Također je režirao "Cida" za Festival u Avignonu, "Falstaffa" za Festival u Salzburgu te balet "Romeo i Julija" za Boljšoj teatar u Moskvi. Godine 1989. Donnellan je imenovan pomoćnikom ravnatelja Kraljevskoga nacionalnoga kazališta u Londonu gdje njegove produkcije uključuju "Fuenteovejunu" i "Sweeney Todda". Godine 1993. Donnellan je režirao oba dijela "Anđela u Americi", a drugi dio predstave "Perestroika" imao je svoj londonski debi u Nacionalnom kazalištu i igrao je na repertoaru s Danielom Craigom i Jasonom Isaacsom u glavnim ulogama.
Donnellan je osvojio nagrade u Londonu, Parizu, New Yorku i Moskvi, uključujući nagradu Laurence Olivier za: najbolji redatelj za "Cid" i "Macbeth" (1987.), najbolji redatelj mjuzikla za "Sweeneyja Todda" (1994.) i najbolji redatelj predstave za "Kako vam drago" (1995.).