Smrt na svakog čeka i nemamo pojma koliko nam je ostalo, ali to što nam je ostalo treba - živjeti, ne časiti časa, već živjeti. To je, moguće, sukus monodrame "Final Act/Posljednji čin" autorice Lucije Barišić. Pripovjeda o životu iz perspektive smrti, pita zašto ljudi oko sebe grade visoke ograde, a okupljaju se oko - malih stolova. Zašto smo sami, u strahu, zašto ne slavimo to da nam je – dano živjeti? Zašto se, uostalom bojimo smrti, ako ne volim život?
Monodrama je nastala u suradnji kazališta ZKM i umjetničke organizacije Pierre Vally Teatar.
"Nadam se da će se moja predstava moći gledati i u drugim gradovima, željela bih komunicirati sa širom publikom.", kaže autorica. Za sad se može pogledati jedino u Zagrebu, sljedeće izvedbe su 22. i 22. veljače.
Kako je nastajala drama "Final Act"? "Nakon smrti majke 2019. ta me tema počela zaokupljati. Tatu sam izgubila na prvoj godini akademije, a iste godine kada je otišla moja mama otišao je i moj djed. Nisam se mogla ne baviti tom temom jer je ona bila stalno tu, a nastala je iz potrebe kako da nastavim dalje nakon tih promjena koje su za mene pokrenule tektonske ploče u mom životu. Prvo sam zanijemila, kao što uvijek ispred smrti zanijemimo, a onda sam odlučila dati glas toj tišini, ozvučiti je zbog oproštaja, te pronaći lakoću unatoč prolaznosti, boli, tuzi i svemu što te u životu neminovno nađe.
Kroz predstavu sam htjela osvijestiti što je ono što je prošlo i s čime se želim rastati, što je ono što dolazi a s čim se tek trebam sastati, a što je ono što je ostalo sa mnom, ali da ne propustim. Pitanja koja se isprepliću kroz predstavu su kako nastaviti dalje i kako ne zaboraviti da postoji ljepota, ljudi i ljubav koji su stalno tu, samo ako im se želiš odazvati. Ta tišina me naučila čuti jednostavnost i važnost malih stvari. Predstava ima mnogo autobiografskih elemenata, a između ostaloga, predstava je dobar odgovor na pitanje tko je Lucija i što je ono što me pokreće.
Nakon što sam se suočila s gubitkom majke imala sam potrebu da izrazim tugu i pokušam naći neke odgovore. Htjela sam dati glas svom bolu. Nadahnuće za to je došlo iz dubine duše. Dogodila se emotivna alkemija. Nešto što je bilo bolno na kraju je iznjedrilo poeziju. Nije bilo druge već od riječi problem fokusirati se na slova koja čine poem (P r O b l E M) - složiti nova slova, novi početak, naći i otvoriti prostor za dah i disanje, a time i za život i prihvaćanje da mi nema druge nego naprijed, punim plućima unatoč tuzi i svemu što me preplavilo kroz gubitak. Odlučila sam istražiti svoju emocionalno bolnu stranu kroz kreativne kanale koje su mi bilo bliski: tijelo, glas, glumu i glazbu. Bilo je to putovanje kroz osobno iskustvo i introspekciju, koje me je dovelo do izražavanja svojih osjećaja na jedinstven način i stvaranja u konačnici predstave. Jednostavno nisam imala izbora nego naći glas tome svemu, izvikati se, izdahnuti ono što je bilo, prihvatiti ono što je tu i udahnuti novo, ono što me tek čekalo i čeka u životu. Bilo je to iz nužnosti za osmijeh i ljepotu, tražeći ponovo lakoću umjesto živjeti svakodnevnu tugu od koje nisam mogla pobjeći. Ali da, mogla sam ju izraziti, oglasiti.
Glas je čudo. I glasom i izražavanjem i onog najbolnijeg i najtežeg možeš stvoriti pjesmu, glazbu, poeziju, a u konačnici evo i kreativno djelo – predstavu i naći i probuditi kako sebi, a nadam se i drugima, inspiraciju za ljepotu života."
Govoreći o porivu da istražuje temu smrti, glumica dodaje:
"Kada se suočavamo s prolaznošću života, često osjećamo tugu i žal za onim što je prošlo. Ali također, u ovom trenutku shvaćam koliko je važno živjeti svaki trenutak na najbolji mogući način, ispunjavajući ga ljubavlju, radošću i smislom. Prolaznost nas podsjeća da nećemo zauvijek imati vrijeme, pa stoga trebamo cijeniti i čuvati one koje volimo, kao i uspomene koje stvaramo. S tim u vidu, dobila sam hrabrost da nastavim putovati kroz život, slaviti sadašnjost i živjeti s puno ljubavi, svijesti i fokusa na ono što je tu i što je je sve ono sto imam. Ako pogledamo vidjet ćemo da u životu imamo puno, samo se trebamo podsjećati na to, svakodnevno. Važnost malih stvari je uistinu velika istina i velika mudrost. Ne prihvaćati te naizgled male stvari zdravo za gotovo jer nikad ne znaš kad... A onda je već kasno. Prošlo je. Moja baka s njezine devedeset i četiri godine kaže: ‘prođe kao vjetar‘. Brzo, prebrzo, a da se ni okrenuo nisi.
Kazalište je trenutak, s a d a, jer svaka predstava je jedinstvena i ne ponavlja se. Publika i glumci u tome zajedno stvaraju i na neki način sukreiraju taj život, koji se odvija samo u tom trenutku, a poslije ostaju u našim sjećanjima. Kazalište me podsjeća da život nije samo rutina, već da je pun mogućnosti, kreativnosti, strasti i emocija. Svaki put kada sjednemo u kazalište mi smo dio nečeg većeg i nezaboravnog, gdje svaki trenutak predstavlja priliku da se osjetimo živima i inspiriranima. To je ono suprotno od tišine, i tu se rodio moj poriv da ukradem trenutak i stvorim taj jedinstveni momentum, da se s publikom prepustim glazbi i trenutku suštine zašto smo tu."
Što je život iz perspektive smrti, je li ideja smrti, na neki način – oslobađajuća?
"Život iz perspektive smrti može se shvatiti na različite načine. Smrt je prirodni dio životnog ciklusa, i svakog od nas taj dio neovisno o tome tko smo, čeka. Smrt i prihvaćanje prolaznosti nas podsjeća da trebamo živjeti svaki trenutak na najbolji mogući način, jer život nije generalna proba, život je tu i sada i prolazi i odlazi svakom sekundom, svakim dahom, odnosno izdahom. Ideja da će smrt jednom doći po nas, može nas motivirati da radimo stvari koje nas čine sretnima i zadovoljnima, jer zašto ne dok smo tu proživjeti naš puni kapacitet. S druge strane, za neke ljude, ideja smrti može biti zastrašujuća ili tužna. Međutim, smrt nas podsjeća da je život kratak i da ga trebamo živjeti najbolje što možemo. Ne možemo pobjeći od činjenice da ćemo jednom umrijeti. Zato, umjesto da se bojimo smrti, možemo od nje učiti tj. pogledati drugu stranu, a to je život, možemo se fokusirati na kvalitetu života koji živimo i koliko smo sretni u njemu. Ukratko, ideja smrti može biti oslobađajuća, ako nas motivira da živimo svaki trenutak na najbolji mogući način i da se ne bojimo iskoristiti život u potpunosti. Moje iskustvo je ohrabrenje publici da slave život, da puste ‘kočnice‘ i lijep poticaj da motivirano hodaju kroz život, tu smo nekako svi zajedno tu u iskustvu."
Dugo je radila na ovoj monodrami, dijelom zbog teme i emocionalnog i umjetničkog angažmana koji je iz nje crpila, dijelom zbog pandemije. Premijera se konačno dogodila u ZKM-u u prosincu prošle godine.
"Najzahtjevniji dio procesa stvaranja monodrame bilo je kombiniranje emocionalne težine teme (odlazak majke) sa željom za prenošenjem te teme kroz humor i pozitivne aspekte. Proces je trajao tri godine i bilo je važno pronaći način da se ova teška tema otvori na pozornici, što je zahtijevalo puno pažnje i razmišljanja. Pored toga, pandemija je dodatno usporila proces dogovaranja i planiranja premijere u kazalištu ZKM, što je dodatno povećalo izazove. Međutim, konačno je u prosincu 2022. godine monodrama doživjela premijeru, što pokazuje nekako i moju upornost, odnosno potrebu i želju da iznesem ovu značajnu poruku preko scene."
Monodramu je teško iznijeti, na razne načine. Kako joj je samoj na pozornici s tom vrlo osobnom pričom?
"Stajanje na pozornici može biti izazovno, za mene je bilo posebno kada tematiziram tako osobnu i emocionalnu temu kao što je gubitak majke. Proces stvaranja monodrame trajao je baš dugo.
Na kraju, stajanje na pozornici došlo mi je kao katarza, a na tom kraju nisam bila sama na pozornici, jer su sa mnom bili Luka Žužić i Tomi Novak, predivni glazbenici i suigrači koji su glazbom dodali ljepotu predstavi i ozvučili tišinu. Jer glazba nosi ono sto riječi ne uspijevaju. Glasnu poeziju tišine i harmoniju ljepote bivanja."
Zašto engleski naziv ("Final Act")? "Naziv je podijeljen i na hrvatski i na engleski jezik. Mnogo me ljudi pitalo zašto sam odabrala engleski naziv. Osjetila sam i malo zamjerki na tu odluku. Ideja je bila da se reflektiram na posljednju scenu, čin i na razmišljanje tko je s nama u publici u toj posljednjoj sceni i hoćemo li zaraditi pljesak. U kazališnom smislu, riječ ‘finale‘ je bila aktivnija, a ‘act‘ sadrži suštinu glumačke igre. Htjela sam ih povezati zato što sam smatrala da je to igrivo, da uključuje suštinu moga posla, dalo mi je to i maleni odmak od ‘č i n a‘, kao neki trenutak humora i finaleee, a potajno sam maštala da moja predstava kruži svijetom i da je svi razumiju."