Mogu i danas rekreirati vlastito uzbuđenje kad sam se prvi put, u proljeće 1993., priključio na internet, u redakciji kulture Radija 101. Crni ekran po kojem titraju zelenkasta slova te se nižu jedna za drugom poruke iz dalekog svijeta, sve u sekundi. Noć bih znao provesti u redakciji kuckajući poruke neznankama i neznancima s različitim pseudonimima, iz Kanade, SAD-a, Njemačke, Britanije...
Internet tad u nas još nije bio javno dostupan, postao je tek sljedeće godine, a nije u to doba još bilo niti weba. A nije bilo niti glupana na mreži. Jednostavno: do njih novotarija još nije stigla. Internet se ispočetka činio posvećenim rezervatom za vizionare, za inteligentne, za odvažne. Trebalo je znati pisati na engleskom, trebalo je biti informatički pismen, trebalo...