"Crna knjiga”, nova predstava Boruta Šeparovića, jest, među ostalim, i reality show. Glumci Zagrebačkog kazališta mladih, zaduženi u francima, pa i u eurima, ispovijedaju, u prvom dijelu, jedan po jedan, vlastite razloge i okolnosti zbog kojih su se odlučili podići stambeni kredit. Prije svih svoju istinu, međutim, iznosi Pjer Meničanin, najslavniji među njima kad je posrijedi reklamiranje bankovnih proizvoda. Meničanin je svojedobno snimio za jednu veliku banku seriju spotova u kojima, natežući crvene hozntregere, nagovara puk da se upusti u rastezljivu avanturu kredita. Meničanin, pomalo dijaboličan, kao u spotu, sam nije pao žrtvom iluzije koju podupire, te mu je čak, ovdje na pozornici, pred kolegama, pomalo neugodno. On se izvukao a oni…
Reklamiranje banaka
Situacija je pomalo apsurdna, a svakako nikad u kazalištu oformljena. Naime, nije on jedini na pozornici koji je bankarske proizvode reklamirao, nego eto jedini nazočan među kapitalističkim manekenima koji je umaknuo vlastitoj iluziji. Pred nama su i prezaduženi Krešimir Mikić, Danijel Ljuboja i Rakan Rushaidat, također manekeni iz reklama, koji su danas debelo dužni i život im se svija oko rate kredita. Ostali nazočni, ako već nisu direktno reklamirali banke, isto su kuburili ili kubure s većim rashodima nego što ih mogu podnijeti. Lucija Šerbedžija, Katarina Bistrović Darvaš i Ante Perković u toj su skupini. Treću skupinu čini dvoje mladih glumaca, Hrvojka Begović i Vedran Živolić, koji su pak premladi da se uvale u kredit do mirovine.
Pozornica je, reklo bi se, razgolićena, okupana optimističnom glazbom i upotrijebljenim rekvizitima. Taj prvi dio predstave, što traje oko sata, dojmljiv je i duhovit. Istina, Šeparović nije ponovio dramaturšku čvrstoću svojih prethodnih, društveno angažiranih radova, primjerice u predstavi “A gdje je revolucija, stoko?”, pa ovdje protagonisti uglavnom stoje u vrsti, istupaju i ispovijedaju se, a niti glazbena kupka ih ne čini mnogo dinamičnijim. Na početku napuhuju mnoštvo balona, koji dakako simboliziraju nekretninski balon, što je kasnije, u drugom dijelu, u svojevrsnoj demontaži i izgovoreno kao uputa za gledatelje.
Problem je što nakon tih osobnih ispovijedi ne dolazi ikakva poanta nego se zbivanje pretvara u nekovrsni tečaj iz bankarstva. U drugome dakle dijelu, koji traje oko osamdeset i pet minuta, akteri se prometnu u bankare. Trebali bi graditi sad drugačiju sliku, ali se jasno ne luči ta razlika između dva svijeta, a akteri propadaju u dociranje.
U drugoj polovici toga drugoga dijela predstave kreće priča o bankama kćerkama i bankama majkama (središnjice u inozemstvu) te na koji način te majke sisaju novac od svojih potomaka u Republici Hrvatskoj. Kompliciran diskurs, metajezik ekonomije, koji na scenu ne donosi ništa do zabunu. Predavanje iz ekonomije teško se može transformirati u umjetnički čin. Prije toga Borut Šeparović je svoju ogoljenu pozornicu prekrio s osamnaest sanduka jabuka poredanih u dnu pozornice koje glumci razbacuju po daskama koje život znače. Dakako, jabuke predstavljaju kredite, a završe žalosno. Rakan Rushaidat i Vedran Živolić gnječe ih i gaze nemilosrdno. Kazalište ispuni miris jabučnog soka. Olfaktivna senzacija neočekivana. Raspitao sam se pa doznao da će sva ta sila zgnječenog voća završiti u zoološkom vrtu. Bankari kao publika
Glumci dakle skandiraju u koru ili samostalno i sve se to ponavlja do iznemoglosti. Za predstave gadno je stradao Rakan Rushaidat. Poskliznuo se u trku o vlažan pod i udario svom snagom glavom o pod. Napola u nesvijesti, krvavog nosa i obraza, iznio je ulogu do kraja…
Cjelina dakle nepročišćena, predstava s viškovima, pomalo neuredna, ali i dalje zamamna. Duhoviti i raskošni kostimi Doris Kristić, sarkastične, groteskne maske za bankare što ih je oblikovao Miljenko Sekulić, dobra glazba i motivirani glumci. Bit će osobito zabavna primjerice bankarima.