Protekla je kalendarska godina u našemu kazalištu bila rekao bih prosječna. Ono što buja ispod površine jest – socijalni i društveni problem. Naime, kao i posvuda na Balkanu i okolici, niklo je proteklih godina više kazališnih akademija, koje, uz dakle državnu privolu, školuju veliki broj glumaca i ostalih profesija koje svoje mjesto na tržištu – neće imati.
Trebalo bio u nas, kao svojedobno u Danskoj, ograničiti upise drastično. Štoviše, trebalo bi uvesti moratorij. Sljedećih četiri godine - ne bi se trebao upisati nitko. Zvuči drastično, ali što da se radi s pedeset novih glumaca godišnje a potrebno ih je petero ili šestero?
Znači, imate li dijete talentirano za glumu, objasnite mu da mjesta za njega među glumcima – nema. Znam da zvuči drastično, ali tako je: sve te akademije (glumački smjerovi) trenutačno postoje jedino zato da bi masa profesora imala gdje primati visoku plaću, a ne zato što treba netko i glumce školovati.
Slična je situacija i u Srbiji i u Bugarskoj, kazališnim kulturama s kojima se možemo mjeriti. U Bugarskoj se samo na državnoj akademiji u Sofiji svake godine upiše 60 novih studenata glume i još toliko na privatnom akademijama. Stotinjak glumaca, na sedam-osam akademija, državnih i privatnih, školuje i Srbija.
Mase tih mladih ljudi ne čeka nikakva glumačka karijera, nego li razočarenje i borba za opstanak. Naime, ne jedino da posla nema, nego li su i oni poslovi koji bi trebali biti dostupni – rezervirani. Tržište je u nas, kao i u Srbiji ili Bugarskoj, posve neuređeno. Ne postoji propisana niti minimalna cijena rada, a oni glumci koji su u stalnom angažmanu, konkuriraju i na slobodnom tržištu.
Na tom takozvanom slobodnom tržištu ne može pak opstati gotovo nitko. Jedino najveće zvijezde mogu preživjeti, na komercijalnoj osnovi, susret s publikom.
Tržište nije uređeno ni toliko da oni koji glume u javnim kazalištima, profesionalno i u stalnom radnom odnosu, ne bi smjeli konkurirati na tržištu sapunica i sličnih televizijskih proizvoda.
Glumac stalno zaposlen u državnom kazalištu ujedno postaje zvijezda sapunice ili sitcoma, a nezaposleni glumac ostaje što i jest - nikome na putu, nikome na umu.
Glumac koji ne glumi, prestaje biti glumac, pa masa mladih ljudi jednostavno gubi i profesiju i životnu perspektivu u nas, rekao bih, svakodnevno.
S druge strane, istina je da je u nas, s obzirom na tradiciju i potencijal, premalo kazališta. u Gradu Zagrebu, neka ga optimistično usporedimo s Pragom, nedostaje najmanje pet kazališta, za djecu i za odrasle.
Grad Zagreb jedini je koji sustavno ulaže u kulturu velik dio proračuna, no većina toga novca troši se za plaće a ne za programe. Znači, napredak je malo vjerojatan.
Druge jedinice lokalne samouprave kazalište kao da jedva trpe, i nigdje nema novca, osim možda u Dubrovniku.
Država pak, općenito, u kulturu ulaže toliko malo, da i ne može manje. Pola posto proračuna za kulturu jest gotovo simboličan iznos, to je za političare pješčanik, dječje igralište, a ne ozbiljno ministarstvo.
Ukratko, svi se kunemo u kulturu, zalažemo se za nju i ponosni smo što je imamo, a u stvarnosti kultura nam je zadnja rupa na svirali, a ono malo novca što se u nju ulaže, troši se nimalo strateški. Ceh na kraju plaćaju uvijek oni koji su najmanje krivi: i umjetnici i publika.
Kad je kazalište posrijedi, država bi se dakle trebala pobrinuti za zakone koji će omogućiti makar minimalnu ravnopravnost na tržištu i minimalnu njegovu uređenost. Ovakvo stanje kakvo je danas, rađa jedino strah, volju za moć i mediokritete. Puno babica, a kilavo dete, rekli bismo mi kajkavci.