ARPAD SCHILLING

'U Mađarskoj se još uvijek osjećaju posljedice komunizma, Hrvati su puno otvoreniji prema novome'

Ronald Goršić / CROPIX

Árpád Schilling

Zagrebačko kazalište mladih daje u subotu, 15. prosinca, praizvedbu predstave “Pansion Eden”, autorski projekt Juli Jakab, Árpáda Schillinga, Éve Zabezsinszkij i glumaca koji u njoj igraju. Režira je Árpád Schilling, ugledan mađarski redatelj, koji se, kako bilježi u programskoj knjižici Lidija Zotzoli, “kao nova nada europskog kazališta, na europskoj kazališnoj sceni javlja krajem devedesetih”.

Schilling gradi scensku priču o snovima, strahovima i željama obitelji koja pokušava preživjeti usred rata i kapitalističkih pravila, kad moraju učiniti i neke ružne stvari, a onda ih pokušavaju skriti. Tajne počinju izlaziti na vidjelo. Igraju, pod vlastitim imenima, Hrvojka Begović, Katarina Bistrović Darvaš, Zoran Čubrilo, Dado Ćosić, Petar Leventić, Edvin Liverić, Filip Nola, Urša Raukar, Rakan Rushaidat, Doris Šarić Kukuljica, Mateo Videk i Tina Orlandini

Razgovarali smo sa Schillingom prije svega o sličnostima i razlikama između mađarskoga i hrvatskoga teatra.

Pitam ga prvo što je ostalo isto iz vremena socijalizma u mađarskom društvu.

“U nekim pogledima ostao je rob komunizma. Kad je ekonomija posrijedi, pridružili smo se kapitalističkom globalnom svijetu, ali ponašanje i društvene pojave su ipak zadržali svoj oblik. Jednak odnos vlada spram političara. Njima se klanja. Dakle, puno toga smo sačuvali. Na primjer, sitnu korupciju, na nju smo svikli; navikli smo da se ‘dogovaramo’ s policijom, sa svim čuvarima reda; i mnogo je još primjera sitne krađe; ako ništa, kad odlazimo iz hotela, odnesemo ručnike.”

A što je ostalo isto kad je teatar posrijedi.

“S jedne smo se strane otvorili svijetu, došle su nove ideje, novi ljudi, ali sve uglavnom na nezavisnoj sceni. Ono što je ostalo isto jesu takozvane strukture. I ostali su isti ljudi u tim strukturama. Ravnatelji iz komunizma sačuvali su fotelje i poslije njegova takozvanog sloma, neki eto i po dvadeset godina. Ni u estetskom pogledu nije se promijenilo ništa u institucionalnom kazalištu. Značajne inovacije i razvoj pripadaju nezavisnoj sceni. Tamo su se pojavile nove ideje, nove strukture, nakon izvjesnog vremena se otvorila mogućnost dobivanja sredstava preko natječaja.

Takozvano repertoarno kazalište jest, na žalost, ostalo manje-više isto, postavši još više repertoarno. Teoretski, promjena režima mogla bi obnoviti kazališni svijet, ali ljudi koji su u doba prevrata sjedili u foteljama i bili tobože stručnjaci, uspjeli su postići da do prevrate ne dođe.”

U komunizmu je kazalište u socijalističkom lageru bilo obilno dotirano. U nas je i danas.

“Da, za komunizma i u nas su jako podupirali umjetnost. U mnogim starim kazališnim ravnateljima to izaziva nostalgiju. Njima je, u mnogom pogledu, prije bilo mnogo bolje: dotacije su bile obilne i redovite, a narod je, kao u svakoj diktaturi, obožavao kazalište. Nakon promjene režima, isti ravnatelj, ista publika, ista estetika, ništa nije dovedeno u pitanje.”

Pitam ga je li uočio kakve bitne razlike između mađarskih i hrvatskih glumaca. Ogradio se, dakako, neiskustvom, velike razlike ne vidi, ali neke je specifičnosti uočio:

“Glumci s kojima radim u ZKM-u veoma su odani, iznimno kreativni, jako su pažljivi, orni su za rad i motivirani. Možda su glumci na Balkanu otvoreniji prema novome. Uostalom raspolažu većim auditorijem. Vaš jezik ipak pokriva gotovo trideset milijuna ljudi. Mađarska je, premda Mađara ima mnogo u okolnim državama, sama po sebi zatvorena sredina, omeđena jezičnom barijerom. Nas je deset milijuna i ponašamo se tako kao da smo dovoljni sami sebi.

Vrijedno je naglasiti da svi glumci u ovoj predstavi i više nego pristojno govore engleski. Ni u jednom mađarskom kazalištu ne biste pronašli dvanaest glumaca od 28 do 58 godina koji na tolikoj razini govore engleski. Ovdje se više osjeti internacionalnost i to je jako lijepo vidjeti, za mene je, kao Mađara, izrazito dobro što mogu raditi ovdje. Znači, da zaključim, ovdje su glumci, čini se, mnogo mobilniji, u duhovnom smislu, spremniji za novo.”

Što očekuje od predstave, koju priprema ne jedino dugo, nego eto i u povoljnom okružju:

“Prije svega, očekujem od predstave da funkcionira, ne znam kako bih to bolje formulirao. Isprobavam u njoj neke novosti, očekujem da i one dakle funkcioniraju. Pred nama je ogroman materijal, dug je bio put, nadam se da će publika rado pratiti priču. Ona je složena, prožeta unutarnjim konfliktima aktera, važna je psihologija karaktera, ali ima u svemu tome neka vrsta alegorije. Predstava, nadam se, progovora u nekoj univerzalnoj dimenziji, ima sitnih, finih detalja u njoj i očekujem da će publika osjetiti da je povezana s našom pričom, da će zavoljeti predstavu.

Ima u njoj i tragičnoga i komičnoga, dakako nerazdvojno je to dvoje, ima humora. Gledateljima, njima se ne nudi nekakvo rješenje, ne ispunjava se očekivanje nego se otkriva nada. To je u svakom pogledu rizično, jer posrijedi je suvremeni komad, ovdje je nastao, taj komad, nije dakle klasika u pitanju i rezultat je, logično, neizvjestan. Tim više sam optimist.”


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo