Šezdesettrogodišnji Jan Lauwers (Antwerpen, 1957.) jedna je od zanimljivijih pojava na svjetskoj suvremenoj teatarskoj sceni. Za sebe ne voli reći da je redatelj već kazališni stvaralac, a u njegovoj biografiji stoji da se bavi svim mogućim medijima.
Studirao je slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Gentu da bi ranih 80-ih postao sudionikom pokreta za radikalne promjene u Flandriji.
Danas je pak najpoznatiji po svojoj umjetničkoj trupi Needcompany koju je osnovao 1986. u Bruxellesu zajedno s partnericom Grace Ellen Barkey. Skupina izvedbenih umjetnika koju su okupili tijekom godina jedinstvena je u svojoj raznolikosti - za tu kazališnu trupu koju osim Lauwersove žene čine i njihova djeca, sin Victor i kći Romy, karakteristično je da spaja različita umjetnička područja, glumu, ples, vizualnu umjetnost i književnost, a kako to sve skupa izgleda, moći će vidjeti posjetitelji Needcompany festivala koji se do 6. ožujka održava u Rijeci kao dio programa Europske prijestolnice kulture.
Povodom riječkoga gostovanja njegove trupe Lauwers za Jutarnji govori o svom radu i najnovijoj predstavi “Sve što je dobro” koja će hrvatsku premijeru imati 3. i 4. ožujka u HNK Ivana pl. Zajca, a nastala je u koprodukciji RIJEKE 2020 EPK.
Kako je došlo do ideje za predstavu “Sve što je dobro”? Što vas je motiviralo i koja je poruka predstave?
- Svijet se danas vrlo brzo mijenja: #metoo, globalizacija, društvene mreže, novi puritanizam, identitet, klimatske promjene… Sve ide jako brzo. Sama je umjetnost, naravno, jako pod utjecajem svih tih brzih promjena. Ovom sam predstavom želio postaviti neka pitanja, iznijeti neka svoja razmišljanja. Da usporim stvari. Sve je danas politika.
Umjetnost se mora prožimati sa svijetom u kojem živimo, ali što se događa kad se svijet počne uplitati u umjetnost? Jedna od rečenica u predstavi je na primjer: “umjetnost s političkim predznakom uništava ljepotu politike.” Želio sam dovesti u pitanje uvriježenu ideju da znamo što bi to umjetnost trebala činiti i što bi umjetnost trebala biti. Ne znam čime bi to trebala rezultirati umjetnost. Samo znam da je umjetnost nepotrebna potreba. Kod umjetnosti mi se sviđa njezina ranjivost.
Predstava se najavljuje kao fikcija s autobiografskim elementima. Koji su dijelovi predstave stvarni, a koji fikcija?
- Priče ispričane na pozornici nisu izmišljene. Glumac-vojnik u predstavi je pravi vojnik. Obitelj je zaista moja obitelj. Fikcija je i poetički pristup, a ne samo pripovijedanje. Poetička fikcija je, na primjer, činjenica da je scenografija rađena u Hebronu, u Palestini, od 800 krhkih skulptura od stakla. Ovu je instalaciju specijalno za predstavu napravio posljednji puhač stakla iz Hebrona. Dakle, tu je stvarna priča o vojniku i poetična stvarnost stakla.
Jedan od likova je izraelski plesač Elik Niv, koji glumi sebe. U predstavi je prikazan kao bivši vojnik, ali tog podatka nema u njegovoj službenoj biografiji. Je li to stvarna činjenica ili fikcija?
- Bio je elitni vojnik koji je ubijao za svoju zemlju. Njegove su misije bile tajne. U svojoj biografiji to ne spominje, jer želi biti plesač, a ne vojnik. Priče koje priča na pozornici su ipak njegova stvarnost. To je njegov način suočavanja, pronalaska mira, s užasom koji je doživio.
U vašoj trupi nastupaju članovi vaše najbliže obitelji. Kako vam je raditi s njima?
- Svi smo umjetnici u mojoj obitelji. Volimo raditi zajedno. Zvuči vrlo čudno kad kažem da je moja kći moja muza. Ali to je moja stvarnost. Još jedan citat iz predstave: “Žene su slomljene muze iz prošlih vremena.”
Rad s vlastitom djecom čini moju dušu čistom. Čini me snažnim. Moj sin je dramski pisac, a ujedno i moj dramaturg. Pripremamo novu predstavu koja se temelji na 13 Shakespeareovih tragedija. Moja supruga, Grace Ellen Barkey, fenomenalna je izvođačica: to što je ona i majka naše djece samo je ugodna činjenica iz mog života. Godine 1985. kada sam razmišljao o nazivu skupine htio sam da to bude “Kazalište - Ljubav”. Ali postojala je već jedna tog naziva u New Yorku.
Što vas je potaklo da osnujete trupu?
- Trebam društvo. Needcompany je grupa ljudi koji jedni drugima vjeruju. Stvaranje umjetnosti intiman je proces. Zajednički rad u svijetu umjetnosti vrlo je delikatan. U Needcompanyju uvijek postoji jedan umjetnik koji donosi odluke. U predstavi “Sve što je dobro” to sam ja, u “Zauvijek” to je Grace, a u “Koncertu benda koji gleda u krivom smjeru” to je Maarten Seghers. Ali kakogod, mi uvijek sve radimo zajedno.
Za vas se navodi da ste svestrani umjetnik. Što to konkretno znači u vašem slučaju, kako biste se predstavili?
- Ja sam umjetnik koji počinje od bijelog platna. Bilo da slikam ili pišem kazališni komad: cijeli je svijet polazna točka. Nisam redatelj već kazališni stvaralac. Režija je samo mali dio cijele igre. Na kraju krajeva ja sam jedna nemirna osoba.
Vaše predstave temelje se na pričama ljudi? Što vas je navelo na taj pristup?
- Doista je impresivno kako smo svi “spremišta” priča. Svaki život je lanac priča. Godine 2000. počeo sam se baviti pitanjima identiteta.
To je bilo prije nego što to postala vruća tema na području umjetnosti. S problemom identiteta shvatio sam da nam trebaju nove priče. Sa “Sve što je dobro” Needcompany obilježava kraj desetljeća: smijte se i budite otvoreni prema nepoznatom.
Možete li reći nešto o svom prethodnom radu, čime se bavite u svojim predstavama?
- Sada radim već 40 godina u kazalištu. Priče koje pišem uvijek su izravno povezane s onim što se događa u društvu. Možete ih definirati i kao ironične tragedije. U svakoj predstavi postoji meta-aspekt: zašto smo na pozornici? Koga predstavljamo?
Pokušavamo napraviti neku vrstu ljudskog teatra. Gluma u Needcompanyju je jedinstvena: razlika između “glume” i “izvedbe” uvijek je prisutna. Godine 1986. kao dramski pisac odlučio sam dokinuti svoj maternji jezik kako bih se borio protiv nadolazećeg nacionalizma u svojoj zemlji. Needcompany je bila pionirska multikulturalna flamanska skupina. Od samog početka bilo je više od 7 nacionalnosti u našoj grupi. Da bismo se razumjeli, trebali smo razgovarati na 4 jezika. Igrati na različitim jezicima u vrijeme kad još nisu postojali titlovi bilo je osjetljivo, ali uspjeli smo. Danas je višejezično kazalište mnogo prihvaćenije.
Predstava “Sve što je dobro” obiluje referencama na umjetnike i poznata djela iz povijesti umjetnosti. Možete li nam reći koje su to reference, kakve poruke šalju, i kako komuniciraju s današnjim životom i problemima suvremenog čovjeka?
- I umjetnost i povijest umjetnosti su mi vrlo važni. Koji je značaj “Fontane” Marcela Duchampa: što ovaj ikonoklazam znači u 21. stoljeću? Koji je značaj Marine Abramović kad urezuje zvijezdu na trbuhu? Koja je politička važnost te “boli”?
Kad je imala 95 godina, Louise Bourgeois je vlastitom krvlju naslikala “miris lovljene životinje”. Sva djela koja spominjem u predstavi utjecala su na moje razmišljanje o umjetnosti i društvu. Sve priče koje pišem imaju dijalektički odnos s društvom i na taj su način politične. Ali to nije politička umjetnost. “Sve što je dobro” završava opisom slike flamanskog slikara Rogiera van der Weydena: “Skidanje s križa”: “kršćanskom” slikom u palestinskom okruženju i izraelskim elitnim vojnikom okruženim mojom obitelji: to je moj autoportret.
Kakva je po vašem mišljenju uloga umjetnosti danas i kako svoj rad vidite u tom kontekstu?
- Moramo se kretati brzo i radikalno usporiti. Nema ljepote za mene tamo gdje je ljudski život rijedak!