Napustio nas je Željko Jureša, baletan koji je diljem svijeta bio poznat kao Jelko Yuresha. Preminuo je u srijedu u 83. godini života u Zurichu, gdje je i živio.
Premda u našoj zemlji nije baš plesao pred publikom, javnost ga je dobro upoznala prije tri godine. Tada je njegova zbirka baletnih kostima, koje su tijekom karijere prikupili, kupovali i dobivali on i njegova pokojna supruga, balerina Belinda Wright, svečano izložena u Muzeju za obrt. Darovao je tada brojne kostime koji govore o svjetskoj baletnoj povijesti. Nije ih poklonio samo našoj zemlji, nego i drugim muzejima diljem svijeta, poput onih u Londonu, Zurichu i New Yorku. Kod nas je, među 500-tinjak kostima koje je darovao, mnogo njih veoma važno: primjerice, kostim u kojem je Margot Fonteyn plesala na premijeri baleta "Ondine", dio kostima Rudolfa Nurejeva, u kojem je plesao i sam Jureša, lepeza i kutijica za šminku slavne Ane Pavlove, pačke Maje Pliseckaje... Svi ti kostimi pričali su o povijesti svjetskog baleta, ali i njegovom životnom putu. A on je bio krivudav.
Jureša se rodio u Zagrebu, a prve plesne korake napravio je u zagrebačkom studiju šefa Baleta Mile Jovanovića,. Prekretnica je bio trenutak kad je otišao u Internacionalnu baletnu školu u Kaštel Kambelovcu, koju su vodili Ana Roje i Oskar Harmoš.
- Volio sam plesati pa sam plesao, no Ana Roje je za mene govorila da neću uspjeti. Pokazala bi na mene i rekla: “Vidite kako Jureša radi? E, nemojte tako raditi”. Njezini su me komentari jako obeshrabrili, ali ipak sam otišao u Englesku. Nastavio sam učenje u Legat School of Ballet, a tijekom karijere radio sam s nekim od najvećih plesača i koreografa tog doba, druge sam podučavao, putovao sam svijetom... Ostvario sam snove kakve nisam mogao ni sanjati - pričao je mi je Jureša na našem drugom susretu, povodom otvaranja izložbe u MUO.
Mnogo je toga što se može napisati o njegovoj karijeri - o nastupima na pozornicama diljem svijeta, o sjajnim uspjesima, unatoč tome što je Ana Roje govorila da ništa od njega neće biti, o cjeloživotnoj ljubavi s Belindom Wright, koja je okrunjena rođenjem kćeri, prijateljstvima s velikim plesačima...
No, na kraju iza njega ostaje jedno dijete ljubavi, brojni predmeti koje je darovao i uspomena svih onih koji su se s njim susretali. Bio je nevjerojatan čovjek: njegovu strast prema baletu i ljubav prema lijepom starost nije nimalo omela. Bio je skroman, a pun znanja, šalio se na račun svojih plesnih početaka, a pljesak publike nikad mu nije udario u glavu. Oholost je smatrao ružnom osobinom - vjerovao je da čovjek mora ostati prizemljen i realan, da treba cijeniti umjetnost i da mora više davati nego primati. Tako je živio, a tako je i otišao. Naša, kao i svjetska kultura može mu biti zahvalna na puno toga, a ja sam mu duboko zahvalna na satima i satima nevjerojatnih razgovora, u kojima sam puno od njega naučila. I zato mu želim sretno ovo zadnje putovanje i nadam se da je sad opet sa svojom Belindom, koju nikad nije prestao voljeti.