Zagrebačko kazalište mladih sretno je započelo sezonu.
Mlad, meni nepoznat redatelj Aleksandar Švabić pametno je i kazališno uvjerljivo režirao novi tekst Ivora Martinića “Dobro je dok umiremo po redu”.
Nisam jedini koji godinama upozorava kako smo u Martiniću dobili dragocjenog poznavatelja ženske duše, s možda najvećim talentom za pisanje ženskih likova u nas nakon gospara Iva Vojnovića. Martinić dakle nije iznenađenje, ali jest redatelj. I on i Martinić izgledaju smotano i smiješno - gotovo dečkići, sputanih pokreta i držanja, kao iznikli iz TV serijala “Teorija velikog praska” i, kad ih promatraš, ne bi im dao, što se kaže, da dvije nacrtane žene zabave, a kamoli da ovoliko autentično i živo iznesu na scenu dvije inteligentne osobnosti.
Suptilno-vrat...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....