StoryEditor
INTENDANTICA HNK

Vrgoč: Ponudimo li Eroicu u samo jednoj izvedbi, publika će doći. Uza sve mjere zaštite, naravno

‘Kafku na žalu‘ izvest ćemo sredinom rujna, a Ferrantičina ‘Genijalna prijateljica‘ bit će naša tradicionalna premijera 30. prosinca
Dubravka Vrgoč i Mirjana Dugandžija
 Bruno Konjevic/Cropix

Kako organizirati kazališni festival za vrijeme korone? Dubravka Vrgoč, intendantica HNK u Zagrebu, bila je u Beču na njihovom čuvenom Festwochenu i ispričala nam što je ondje vidjela.

Kako je bilo u Beču, kako se Austrijanci pridržavaju epidemioloških mjera na poznatom kazališnom festivalu Festwochen?

- Festwochen je jedan od rijetkih velikih europskih festivala koji se ove godine uspio otvoriti, i to s fascinantnom predstavom u kojoj je slavna belgijska koreografkinja Anne Teresa De Keersmaeker, uz klavirsku pratnju, više od dva sata sama plesala na gotovo praznoj pozornici. Epidemiološke mjere manje su striktne od naših. Može se sjediti na svakom drugom stolcu, maske su obavezne samo pri ulasku i izlasku iz kazališta...

Mi si to više ne možemo priuštiti... No, vi ste u srpnju uspjeli u Hvaru izvesti hit predstavu HNK “Tko pjeva, zlo ne misli”.

- Tada ondje uopće nije bilo turista, ali je na predstavi bilo puno domaćih. U Dubrovniku smo na Igrama izveli ‘Tri sestre’, poštujući sve mjere. Možemo promatrati koronu kao nešto što je dalo novi entuzijazam teatru.

Dobro će vam doći kad se suočite s jesenskom sezonom u HNK. Što vas čeka?

- Znam da se ne bojim kao kada je sve počelo. Kad vidim da smo preživjeli tih prvih pet mjeseci, znam samo da ćemo se naraditi puno više nego inače, da ćemo morati biti jako inovativni i odlučivati od dana do dana, što nije loše, jer se tako motivira i vlastita kreativnost.

Kako ste završili sezonu?

- Budući da sam sama morala odlučiti kad ću zatvoriti kazalište, a bilo je to 12. ožujka, sama sam morala odlučiti i kad ću ga otvoriti... I to nakon što sam dobila naputke da mogu. Dakle, puno vlastite odgovornosti. Ponosna sam i da smo uspjeli premijerno izvesti ‘Kafku na žalu’ u lipnju, a bili smo sigurni da će čekati rujan. Striktno smo se držali mjera, sad mi se čini možda i previše. Imali smo od 150 do 230 mjesta... Možda smo mogli ići do 250, da barem trećinu teatra ispunimo. Izveli smo 30-ak predstava.

Entuzijazam vas nije napuštao?

- Ne! I da nije bilo korone, pitam se bismo li svi mi shvatili koliko zapravo volimo teatar. I mi i publika. Kad smo dobili dopuštenje da nastupimo na Zrinjevcu, u programu koji smo nazvali ‘HNK u vašem kvartu’, 4. svibnja, kada se vani moglo okupiti samo petero ljudi, prvi koji su došli bili su naši najvjerniji i najrizičniji gledatelji. Prva je tako bila profesorica Yvonne Vrhovac. Plakalo se sa svih strana, i na improviziranoj sceni i u publici. Program je smio trajati 20 minuta, bilo je 50-ak ljudi, čak se pojavila i policija... Srećom, nisu nikog priveli.

Mogli su jedino vas privesti...

- Da, ja sam bila odgovorna. Sljedeći je nastup bio ispred Mamutice pa na Ribnjaku. Izvodili smo operne arije s našim pjevačkim zvijezdama. Pjevali su Lana Kos, Valentina Fijačko, Dubravka Šeparović, Ljubo Puškarić, Ivana Lazar... Kad je program završio, bilo nam je žao. A onda smo počeli nastupati na pozornici ispred HNK. Od 502 djelatnika HNK u tim mjesecima nitko se nije razbolio. ‘Ljetne večeri HNK’ nastavit će se već 4. rujna ispred HNK pa pozivamo publiku da nam se ponovno pridruži. Radit ćemo na tome da se ne zatre trag kazališta.

Program za novu sezonu je gotov, ali...

- Ići ćemo do kuda budemo mogli ići. U Operi počinjemo sa ‘Seviljskim brijačem’ kojeg možemo izvesti ‘normalno’, a ne po ‘novom normalnom’, odnosno koncertno. Uprizorenje Murakamijeva romana je gotovo, ali ćemo ga oficijelno premijerno izvesti sredinom rujna. ‘Genijalna prijateljica’ koju radi Paolo Magelli bit će premijerno izvedena u našem tradicionalnom terminu 30. prosinca. Znam da vas zanima, ali još nemamo podjelu.

“Carmen” bi mogla donijeti nešto ludo...

- ‘Carmen’ je velika opera, ali, radit ćemo, pa do kuda dođemo. A ako ne uspijemo do listopada, pokušat ćemo, to je ideja našeg ravnatelja opere Marcella Mottadellija, orkestar postaviti na pozornicu HNK, a soliste, zbog distance, u nešto što bi sličilo na pohabanu tvornicu duhana te ih spojiti livestreamom, dok bi publika u oba prostora pratila scensku izvedbu. Eto, ekskluzivna najava za Jutarnji.Dakle, želimo napraviti nešto što se još nikad nije napravilo. U baletu smo stali s pokusima dva tjedna prije premijere ‘Ponosa i predrasuda’ Lea Mujića. Namjeravamo je izvesti u studenome.

image
Dubravka Vrgoč
Bruno Konjevic/Cropix

Bit će jako zanimljivo vidjeti tko će pobijediti na vašem natječaju za dramu, koji se održava prvi put.

- Dobili smo čak 166 drama. Iznenađenje! U užem izboru ih je ostalo pet. Za dva tjedna ćemo objaviti rezultate. U žiriju smo Ivica Buljan, Mirna Rustemović i ja. Još uvijek se mučimo jer nam je tih pet drama gotovo podjednako dobro. Ima puno mladih pisaca i bit će iznenađenja. Među njima su i oni koji inače nisu dramski pisci. Do kraja sezone izvest ćemo i pobjedničku dramu. Ivor Martinić će režirati svoju dramu ‘Jackpot’. Imamo ‘dugova’ od prošle godine, ‘Smrt u Veneciji’ u režiji Ive van Hovea koju planiramo izvesti u ožujku i još neke.

A ako publika ipak izostane?

- Radit ćemo ekskluzivna događanja, manje dramske forme. Dakle, predstave koje se rade tri tjedna, bez velike ‘prtljage’, odigraju se nekoliko puta i ide nešto novo. Zatim ćemo izvoditi koncerte koje publika dugo nije mogla čuti. Veliki dirigent i umjetnik Nikša Bareza predložio je nekoliko sjajnih koncerata, jedan čudesan božićni koncert... Ako, primjerice, ponudimo atraktivnu izvedbu ‘Eroice’ u Beethovenovoj godini, i to samo jednom, sigurna sam da će gledatelji doći. Uza sve mjere zaštite.

To je malo riskantno, za obje strane... Malo ćete manipulirati publikom.

- Ne držim da je to manipulacija, već prilagodba specifičnoj situaciji. Što se publike tiče, već sam imala traumatičnih iskustava jer sam došla u ovo kazalište koje je brojilo maleni broj gledatelja i znam koliko ih je teško privući. No, uspjeli smo. Prošle smo godine imali popunjenost od 95 posto. Bez publike teatar nema nikakva smisla. Sada su naši gubici ogromni. U zadnjoj smo ‘normalnoj’ godini zaradili 14 milijuna kuna, a uz distancu od metar i pol na sve četiri strane - do sada 2,5 milijuna. Od danas imamo novi slogan ‘Kazalište kojem vjerujem - HNK u Zagrebu’.

Rođeni ste u Požegi, malom gradu. Jeste li ondje vidjeli ijednu kazališnu predstavu?

- Tamo je sve i počelo! Moj tata je u tom kazalištu glumio, bio je kazališni amater. Sjećam se predstave ‘Loptica-hopsica’, valjda sam imala tri godine.

Koje su vas predstave definitivno privukle kazalištu?

- To je bilo 80-ih godina. Pamtim ‘Kiklopa’ Koste Spajića sa sjajnim Radom Šerbedžijom, kao i Shakespeareova ‘Richarda III’ Božidara Violića, također u ovom HNK, sa Šerbedžijom. Zatim Kunčevićeva ‘Ivanova’ u Gavelli, ‘Dunda Maroja’ s Mustafom Nadarevićem i Mirom Furlan, Parina ‘Mjesec dana na selu’... Ali na početku me je daleko više zanimao film. Pisala sam filmske kritike u Poletu i Studentskom listu...

Pa u Vjesniku?!

- Mog profesora s dramaturgije Nikolu Batušića pozvali su u Vjesnik da tamo piše kritike. Njemu se baš nije dalo i predložio je dvije svoje studentice, Ivu Gruić i mene. Cijele 90-te provela sam u Vjesniku pišući o kazalištu. Bio je to doista fizički posao, mislim da sam tjedno po pet, šest večeri provodila u kazalištu. Zbog ratnog vremena naše je kazalište bilo izolirano od europskih utjecaja, bio je trend da se ljudi moraju zabavljati, najčešće jeftinim komedijama... Nakon tih nekoliko godina hrvatsko je kazalište zapalo u veliku krizu i trebalo je puno vremena da se iz nje izvuče. Putovala sam tada od Zagreba do provincije i natrag, dobila svojih prvih deset kila viška, koje nikad nisam uspjela skinuti jer me za vrijeme tih loših predstava držala takva glad da bih došla doma i ispraznila frižider.

image
Dubravka Vrgoč i Mirjana Dugandžija
Bruno Konjevic/Cropix

A žrtva hrvatskog teatra?

- Skoro... Ništa ne može biti tako loše kao loša kazališna predstava i dobro kao dobra kazališna predstava. Jednom smo Ivica Buljan i ja u Dublinu, birajući program za Festival svjetskog kazališta, gledali tako groznu predstavu poznate američke redateljice da sam ja poslije nje povraćala. Pričali smo za vrijeme predstave jer drukčije nije išlo, a kad smo izlazili, čovjek iza nas nam je rekao: ‘Sram vas bilo, vi ste sigurno prvi put u kazalištu!’ Ali, kad je kazalište dobro, nema tog filma koji može zamijeniti taj osjećaj.

Dogodilo vam se to?

- Desetak puta, možda čak i više. Iziđeš van i čini ti se da si se promijenio. A nagledala sam se tisuća predstava. To se dogodilo kad smo otvorili prvi Festival svjetskog kazališta Lepageovom predstavom ‘Trilogija zmaja’ koja je trajala više od šest sati, a publika je htjela još. Zatim, neke predstave Anatolija Vasiljeva iz 80-ih, Magellijeva ‘Elektra’, ‘Opening Night’ Ive van Hovea... Da ih nije bilo, vjerojatno se ne bih bavila kazalištem.

Bili ste na Fulbrightovoj stipendiji u New Yorku 1995. godine, ali iz New Yorka ste se skoro vratili prije vremena.

- Nisam mogla naći stan. Privremeno sam bila kod prijatelja. U Hrvatskoj je bio rat i nitko nije htio uzeti nekoga na osam mjeseci jer bi mu se moglo dogoditi da ga više ne može izbaciti iz stana. Danas možda više znam o agencijama za iznajmljivanje u New Yorku nego o američkom teatru. Ima tu nekih anegdota. Kao što se nekad kod nas čekao Večernji s oglasima, tako se u New Yorku čekao Village Voice. U jednom je oglasu pisalo: ‘Dođite samo po noći’, i ja sam došla, da bih ušla u zemunicu osvijetljenu kazališnim reflektorima. To je lijepo izgledalo, ali ujutro kad se probudiš, nemaš prozora i u zemlji si. U drugom oglasu, mislim da je bio stan nekog psihijatra, u stanu je bila polica, a na njoj stotine Mickeyja Mousea, svih veličina... Uvjet za dobivanje stana je bio da se ne pomaknu.

Scary psihijatar...

- Puno je teatra oko nas, a mi to ponekad i ne primjećujemo. Na kraju sam unajmila stan od jednog gay para, a jedini razlog mog konačnog useljenja bio je taj što je majka jednog od njih bila Dubrovčanka.

Kako kazalište u svijetu funkcionira pod koronom?

- Potpuni je kaos. Francuzi su otvorili kazališta u lipnju, a sada su ih opet zatvorili. Austrijanci se dobro drže, Salzburški festival je održan, ne u punom opsegu, Festwochen... Ne postoji jedinstvena odredba. I, naravno, mnoga od velikih europskih kazališta su privatna i ne mogu su priuštiti da, pridržavajući se mjera, gube novac. U Europi je od trećeg mjeseca 67.000 ljudi samo u operi izgubilo posao, a operne kuće su izgubile 577 milijuna eura. Metropolitan je zatvorio vrata i otpustio zbor i orkestar. Krenuli su s online pretplatom, s velikim zvijezdama, poput Kaufmanna i Anne Netrebko koji su pjevali u atraktivnim europskim otvorenim prostorima, tvrđavi u Malti ili u norveškim šumama, nešto krajnje ekskluzivno... Trebalo je samo online uplatiti 20 dolara. Covent Garden će izvoditi predstave bez publike, s livestreamingom, za 18 funti.

Posvetili ste život kazalištu. Gotovo da nemate privatni život, muža, djecu... Je li vam nekad žao?

- Dakako da mi je ponekad žao. Puno sam energije, vremena i živaca utrošila u sve to. Ima dana kada pomislim kako je sve to besmisleno i kako je teatar zapravo fikcija, a život prolazi negdje paralelno i ja u njemu ne sudjelujem. Ali i to brzo prođe.... Volim kazalište i svoj posao, volim ovakav život, ne bih ga za ništa mijenjala, niti bih sebe mijenjala u njemu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. rujan 2020 17:06