Knjiga ‘Stoljeće i pol zagrebačkog baleta‘, autora Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića, novo je izdanje koje se bavi istraživanjem povijesti tog plesa u glavnom gradu. Autori su obuhvatili vrijeme od 1876. godine pa sve do danas, premda se u prvom dijelu knjige nakratko dotiču i vremena prije godine koja se smatra prvom po pitanju profesionalnog baleta. Te je godine, naime, na izvedbi opere Nikola Šubić Zrinjski u njoj plesalo nekoliko plesača (u koreografiji Ivane Resisinger), a na plakatu su bili poimenice navedeni svi oni.
Plesalo se, jasno, i prije. Plesači su tada znali nastupati u dramskim ili opernim izvedbama, ali nije im bilo lako. Za početak, društveno okruženje bilo je takvo da je balet bio nepoznanica, a kad ga je društvo malo bolje upoznalo, postao im je on moralno upitan. Ne čudi da su zbog toga mnogi baletni umjetnici koristili pseudonime, pa su birali talijanizirana ili galicizirana imena. U tom je razdoblju najznačajniji dolazak Talijana Pietra Coronellija, koji je otvorio prvu plesnu školu. On se povezao s kazalištem i počeo povremeno koreografirati plesove u operama i operetama.
Potom slijedimo baletni trag u vremenu od 1876. godine, u kojem se istražuje uloga Ivane Freisinger, činjenica da je u Zrinjskom plesalo 13 balerina, kao i kritika nekih slavnih ljudi tog doba - recimo, Augusta Šenoe, koji baš nije bio oduševljen baletnom umjetnošću. Nakon tog vremena, od 1894. godine pa do 1898., slijedi era Stjepana Miletića, intendanta HNK koji je obnovio repertoar teatra. Smatrao je da je balet nužan dio opere, pa je u kazalište uložio i mnogo vlastitog novca. Upravo on je angažirao balerinu Emmu Grondonu, koja je potom plesala prve solističke uloge i koreografirala brojne balete.
Potom slijedi era Margarite Froman (u knjizi je njezino ime napisano u obliku u kojem se često koristi - Margareta). U domaćoj je literaturi ime te ruske umjetnice pisano na oba načina kroz povijest, a pravi poznavatelji baleta složit će se kako u srži i nije toliko važno piše li se njezino ime s ‘a‘ ili ‘i‘ - važno je samo da se priznaje važna uloga koju ona ima u domaćem baletu. Ona je u Zagrebu postavila prizore iz baleta Orašar, a u jednom je trenutku napustila glavni grad sedam mjeseci kako bi mogla plesati na turneji s Anom Pavlovom (u Londonu ju je jedan kritičar čak nazvao - drugom Pavlovom). U Zagrebu je uspostavila visoke profesionalne standarde, a postavila je 39 opernih naslova i 15 opereta. Njezin koreografski rad vezan je za pedesetak baleta, divertismana i baletnih večeri.
Iduća faza zagrebačkog baleta je ona koju su autori nazvali ‘Vrata u svijet‘ i pokrivaju vrijeme do 1946. godine, kada djeluju Mercedes Goritz-Pavelić, Ana Roje i Oskar Harmoš. Iduće razdoblje je ono u kojem se balet osamostaljuje - postaje ansambl, jedan od tri, u HNK, ravnopravan ostalima. Tu je lavovsku ulogu odigrala nedavno preminula Sonja Kastl, prva ravnateljica, koja se između ostalog izborila za poboljšanje uvjeta u kojima rade plesači. Od balerina su se u tom razdoblju istaknuli Vesna Butorac-Blaće, Ivanka Žunac, Miljenko Vikuć, Dinko Bogdanić, Svebor Sečak, Maja Srbljenović, Ljiljana Gvozdenović, Almira Osmanović, Lidija Mila-Milovac... Potom je vrijeme od 1992. do 1994. godine, kada na čelo baleta kao v.d. dolazi Milko Šparemblek. Zadnje razdoblje je recentno - od 2005. do 2026. godine, kojeg autori smatraju vremenom internacionalizacije.
Ono što ovu knjigu čini posebnom su brojne fotografije - od, recimo, prizora na kojima vidimo Margaritu Froman sa svojim učenicama u baletnoj dvorani ili pak s braćom Valentinom i Maksimilijanom, inače obojicom plesača. Prizori su tu iz brojnih baleta - od ‘Imbrek z nosom‘ u kojem je, između ostalog, plesala i Mia Čorak, preko Milka Šparembleka i Sonje Kastl u Romeu i Juliji, Pije i Pina Mlakara s Franom Lhotkom, potom iz Licitarskog srca, kao i prizor s Oskarom Harmošom i Anom Roje u baletu Bahčisarajska fontana. Tu su i popisi: od rukovoditelja baleta pa do repertoara HNK kroz povijest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....