‘ŠENOA I SLAVA‘

Zanimljiva duodrama Lade Kaštelan koja govori o ljubavi velikoga pisca i njegove supruge

scena iz predstave 'Šenoa i Slava'

 Ines Novkovic
Mlada udovica sprema radnu sobu svojega upravo preminuloga supruga, koji potom izlazi na scenu kao lik iz njezine mašte

Pučko otvoreno sveučilište Velika Gorica praizvelo je u dobroj režiji Paola Tišljarića zanimljivu duodramu naše ugledne spisateljice Lade Kaštelan o ljubavi između Augusta Šenoe i supruge Slave. Radnja počinje teći u trenutku kad mlada udovica sprema radnu sobu svojega upravo preminulog supruga, a koji potom izlazi na scenu kao lik iz njezine mašte. Mjesto da zbori sama sa sobom, stvorila je prikazu.

Tekst je precizan, nisam čuo niti jednu glupu ili promašenu rečenicu, ali možda mu nedostaje kakav, rekao bih, dvostruki problem, Naime, jedino što udovica zamjera suprugu jest to što je umro, nema u njoj druge misli, ni s čime nije još zbunjena. Znamo da je jedva prebacila tridesetu, ta Velikogoričanka koja je, eto, ostala da sama skrbi o troje djece (a troje su za Šenoina života pokopali) i ovdje je Mia Krajcar igra uvjerljivo i rekao bih kontrolirano zaneseno, a voljeli bismo i da je dovedena pred još koji glumački izazov.

Šenou igra Amar Bukvić, koji je kao pisac uvjerljiv, a, vjerujem da je to i pitanje premijerne nervoze, kao suprug ne mnogo više negoli mehanički precizan. Bukvić jest karakterni glumac, no kojega prečesto guraju u uloge ljubavnika, u kojima jest najčešće rezerviran. Ovdje će s vremenom steći mekoću igre, a zacijelo mu neće odmoći zbilja korisna, lijepa suigra partnerice. Mia Krajcar na koncu ovoga jednosatnog zbivanja zapjeva i taj finale jest najdojmljiviji dio predstave koji je publika ispratila ovacijama.

Tišljarićeva režija jest prije svega pragmatična, brza, u sinergiji s glazbom Žarka Dragojevića, a koja novosti u radnji katkad anticipira, katkad prati, a katkad ih generalno ilustrira. Kostimi Irene Kraljić suzdržanih su boja, pseudoklasični, a ista je umjetnica složila i scenu, nekoliko komada stilskog namještaja i zanimljivo mnoštvo papira i knjiga te raznih memorabilija koje do konca zbivanja protagonistica sve pospremi u jedan poveći sanduk.

Dinamiku oskudnoj sceni daje svjetlo Vesne Kolarec, zajedno s glazbom otvara promjene u radnji. Predstava ima zapravo dobru komercijalnu perspektivu, dvoje aktera, tečna radnja, poduprta mnogim danas prepoznatljivim motivima, poput zagrebačkog potresa, brzog ritma, a eto, s vremenom će proizvoditi sve više osjećaja i među akterima i među publikom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
05. listopad 2022 04:44