Čega u hrvatskoj kulturi nema, a ima u svim boljim europskim? Nemamo kazališni muzej. Jedino što postoji je njegov zametak: Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta pri Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. U zbirci je pohranjena građa Hrvatskoga narodnog kazališta iz Zagreba, ostalih zagrebačkih i drugih hrvatskih kazališta i festivala, kazališnih družina i grupa, kabareta.
Čuvaju se dokumenti, fotografije, programi, nacrti scenografija, skice kostima, znači manje-više papirnata građa. Povremeno se organiziraju izložbe iz fundusa zbirke, ali posrijedi je, ukratko, mrtvi kapital.
Svake godine hrvatska kazališna memorija slabi, a njezine memorabilije bivaju uništene. Prije svega odjeća. Stotine i tisuće skupocjenih, maštovitih, historijski važnih kostima, odijela, haljina pa i cipela, kreacije niza važnih umjetnica i umjetnika, rutinski se rasparuju, prekrajaju, režu, uništavaju diljem države. Kazališne uprave najčešće nemaju dovoljno skladišnog prostora, scenografija i kostimi čuvaju se kojekako, a najradije ih se kazališta lišavaju. O krupnim komadima scene da i ne govorimo.
Tu se autorstvo još manje poštuje te se iskorištena scenografija najčešće odlaže u memljive kutke ili se uništava, ili se opet preoblikuje za druge predstave. Ne postoji ni ikakva sustavna zbirka videoradova, tonskih snimaka, fotografija, sustavna zbirka kazališnih knjižica, popis repertoara, galerija dokumenata i artefakata vezanih uz najistaknutije umjetnike. Vlastitu kazališnu memoriju prepuštamo stihiji i nestrukturiranom zaboravu, a povijest bilježimo kao niz anegdota obavijenih općenitim frazama.
Evo, recimo, Srbija, država koja slično ulaže u teatar kao i Hrvatska, drži čak dva kazališna muzeja. Muzej pozorišne umetnosti Srbije otvoren je u Beogradu, u takozvanoj Božićevoj kući, ostavštini bogatog trgovca, u Gospodar Jevremovoj ulici, godine 1950. i financira se iz proračuna Ministarstva kulture Republike Srbije. Muzej jest zapravo sićušan, ni on ne čuva posebno kostime, ali eto postoji i služi znanosti i puku.
Pozorišni muzej Vojvodine u Novom Sadu otvoren je godine 1981. Ni on se ne može pohvaliti s dovoljno prostora, ali može nizom aktivnosti. Objavljuje knjige, organizira okrugle stolove, skuplja svu suvremenu bibliografsku građu, a u fundusu ima mjesta za kostime, pa čak i za lutke, scenografske makete, osobne predmete umjetnika i, dakako, svu papirnatu građu.
Gledališki muzej u Ljubljani utemeljen je godine 1952., a danas djeluje pod nazivom SLOGI - Gledališki muzej. Uz razne aktivnosti, organiziran je u pet odjela, a nudi i stalnu izložbu: Šetnja iza kazališta, s podnaslovom Od jezuita do Cankara, koja predstavlja prvih četiristo godina kazališne umjetnosti u Sloveniji.
U Austriji kazališne memorabilije, razne zbirke, sabiru se u okviru Nacionalne biblioteke još od kasnog sedamnaestog stoljeća, a inicijativa da se ustanovi poseban muzej narasla je oko 1930. Muzej je napokon otvoren u Beču 1975. godine u zgradi u blizini bečke Opere. Godine 1991. preseljen je u raskošnu palaču Lobkowitz.
Njemački kazališni muzej u Münchenu sadrži sve vrste kazališnih dokumenata, memorabilija, artefakata, kostima, scenografskih materijala, skica, slika, videa, maski, a kazališna biblioteka broji oko sto tisuća publikacija. Otvoren je godine 1910., nema stalni postav, a sabire građu s cijelog njemačkog govornog područja i danas ima najviši status, državnog muzeja.
U Rusiji, najrazvijenijoj kazališnoj naciji, djeluje, dakako, više kazališnih muzeja, a najpoznatiji su među njima petrogradski Državni muzej kazališta i glazbe i moskovski Centralni državni kazališni muzej K. K. Bakrušin
Kazališni muzej u londonskoj četvrti Covent Garden otvoren je 1974., a zatvoren 2007. uslijed nedostatka novca. Ipak je sačuvan, zbirka se preselila u nove prostorije, u Victoria i Albert Museum. Njegov rad podupire ministarstvo kulture, medija i sporta. U Češkoj postoji, među ostalim, muzej amaterskog teatra i muzej lutkarskog teatra i mogli bismo tako nabrajati još nekoliko kartica podatka o europskim kazališnim muzejima e da ilustriramo koliko smo mi daleko odmakli u ništa.
Postoje u Zagrebu dva muzeja, oba privatna, koje bismo mogli nazvati parakazališnim i čiji postavi bi mogli biti inteligentan uzor za hrvatski kazališni muzej. Prvi je Muzej iluzija u zagrebačkoj Ilici, malena, jednokatna oaza vizualnih čarolija, kakve se inače najčešće u kazalištu prizivaju.
Drugi je Muzej prekinutih veza na zagrebačkom Gornjem gradu, izvanredno duhovita zbirka memorabilija preostalih nakon ljubavnih rastanaka nepoznatih ljudi. Rastanci, o tom je najčešće riječ i u teatru....