Gostovanje opere riječkog HNK Ivan pl. Zajc 28. travnja u Zagrebu dobrodošlo je u vrijeme kad se glazbene institucije malo po malo otvaraju. No riječka se izvedba Verdijeve "Traviate" vašoj kritičarki ipak nije svidjela.
Bila Dumas-Verdijeva operna priča tradicionalna, suvremena, pandemijska, bilo kako zamišljena, ako nemaš protagonisticu koja ni vokalno ni likovno, ni dramskim habitusom ne odgovara možda najkompleksnijem Verdijevom sopranskom liku, onda ju je bolje ne igrati. Nažalost Anamarija Knego koju pamtim kao idealnu Desdemonu nije Travijata. U četiri bitno oprečna psihofizička stanja "posrnule", a to je značenje naslova, od kurtizane već načete tuberkulozom, preko duboko zaljubljene pa ponižene žene, do samrtnice, njezina se Violetta doima poput marionete koju su sapeli u neprirodan, često polukoreografirani pokret koji skriva živo biće. Glas mladodramskog soprana postaje oštar, kolorature su otežale, jasnih emocija nema osim u duetu s ocem Germonom i u finalu koji su joj interpretacijski s finim pianima najbliži.
Dijelom je takva meni vidljivo automatizirana i nezgrapno odjevena Violeta s naočalama posljedica režije Marina Blaževića koja se uglavnom sastoji od premetanja gomile bijelih stolica unutar tri pleksiglasom odvojena izloga pa čovjek ima dojam da se nalazi u kakvom Ikeinom spremištu u kojem tenor Aljaž Farasin skakuće po njima i pri tom pjeva arije. Nespretno! Akrobacija je jedino pošteđen odličan bariton Kevin Greenlow i on jedini pjeva autentičan Verdijev belkanto.
Odličan je orkestar pod ravnanjem Valentina Egela, zvučan smanjeni zbor koji se pod pleksi kacigama oglašava iz loža iz kojih izviru i replike epizodnih likova, ali zašto svi drže ljubičaste balone nisam dokučila. Još mi preostaje shvatiti novu redateljsku pomamu (estetiku?) za stolicama. Možda bi ponovno trebalo čitati Ionesca?