NOVA NADA OSJEČKOG TEATRA

‘Zbog glume sam žrtvovala hobije, propadale su mi veze, ali ja od svoje 10. godine znam da želim samo jedno‘

 Danijel Soldo/Cropix/Cropix
Glumica Mateja Tustanovski u sklopu projekta ‘Oni dolaze‘ s Matkom Trnačićem i Ivom Slavić nastupa u Petom Kupeu u ponedjeljak u 20h

Kada je upitate gdje bi više voljela raditi, u kazalištu ili na filmu i televiziji, Mateja odgovara: "Sve troje!", jer na taj popis dodaje i lutkarstvo. Iako se u djetinjstvu divila Lari Croft, danas su joj heroji njezini roditelji "moj tata koji radi 24/7 i moja mama koja može sve na svijetu", a ona, pak, sve oko sebe fascinira nevjerojatnom brzinom u učenju tekstova. Mateja Tustanovski, odnedavna 23-godišnja, Vinkovčanka još je jedna u nizu nadolazećih nada hrvatskog glumišta proizašlih iz osječkog glumačkog inkubatora, koji već godinama čvrsto drži i dodatno unaprjeđuje te u potpunosti opravdava svoju važnu ulogu u produkciji naših novih glumica i glumaca. Životni i profesionalni put mlade Slavonke bio je predodređen puno prije nego što su to njoj bliski ljudi znali i očekivali, no vjerojatno nikoga nije iznenadilo kada je ozbiljno kazala da želi biti glumica, jer je iza sebe imala već nekoliko godina dječjeg i tinejdžerskog rada u dramskom studiju Gradskog kazališta ‘‘Joza Ivakić‘‘ u Vinkovcima.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Pa da, umjetnost je uvijek bila tu negdje, jer sam osim dramskog studija paralelno pohađala i osnovnu i srednju glazbenu školu, a o glumi kao svom pozivu počela sam razmišljati još kao 10-godišnja djevojčica i to se godinama samo pojačavalo. Roditelji nisu bili iznenađeni mojim odabirom i ne mogu reći da me nisu podržavali, ali bilo je trenutaka kada su sa mnom o tome ozbiljno razgovarali u smislu da to nije siguran posao, da je jako neizvjestan.... No, uvidjeli su da sam jako uporna i samo su me pustili. Zapravo, samo su vjerovali u mene, a meni je to bilo najbitnije. Tata je jedino inzistirao da imam još jednu opciju kod upisa, pa sam prijavila logopediju, ali nisam mogla otići na prijemni, jer se poklapao s prijemnim za glumu, tako da logopedija u biti nije ni imala šanse. Da, roditelji i dva starija brata su mi bili i ostali velika podrška – smješka se Mateja, koja je roditeljima zahvalna što su joj osigurali bezbrižno djetinjstvo.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Mama i tata su mi davali ono što je, mislim, djetetu najvažnije - prostor da budem dijete i da odrastem kada je za to vrijeme. Nikada nisu na mene stavljali nekakav pritisak uspjeha. Sve je išlo postupno i u skladu s godinama, odnosno zrelosti – kaže Mateja, koja je, zanimljivo, završila Ekonomsku školu u Vinkovcima. Veli da se za nju odlučila upravo kako bi imala više vremena za umjetnički dio svoga bića. Koji je na studiju glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku ispunio Mateju, ali i sva njezina očekivanja, želje, nade...

- Sve što mi se događalo i događa na Akademiji jedno je pozitivno iskustvo u svakom pogledu. Meni su i prije dolaska na studij govorili da je to vrlo težak studij, i fizički i mentalno, a u to sam se i sama uvjerila. Osobito je to bilo izraženo na prvoj godini, za koju naši profesori kažu da je eliminacijska. Na toj prvoj godini nekako odrasteš, stekneš potrebne radne navike i nakon toga u biti sam odlučuješ u kojem ćeš smjeru ići i kakav ćeš glumac biti. Hoćeš li biti discipliniran i sve odrađivati na vrijeme ili ćeš se provlačiti – priča nam Mateja, koja danas, na petoj godini studija, pamti i pretresa mnoge slike i prizore s prethodne četiri godine, ali jednu uvijek ponavlja i ističe.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Na drugoj godini, koja je mene obilježila, došao nam je predavati pokojni Saša Anočić, koji je na mene imao snažan utjecaj i ostavio veliki pečat. Imam osjećaj da mi je dao krila, da sam u radu s njim počela više vjerovati u sebe. Na žalost, vrlo brzo nas je napustio i nismo stigli ni završiti ispit kod njega, ali uvijek njega nekako prvog istaknem, jer je baš imao veliki utjecaj na mene – s očitom dozom sjete Mateja se prisjetila velikana naše kazališne scene, koji nas je napustio puno prerano, ostavivši nas uskraćene za brojna nova remek-djela, kakvima nas je častio za života. Saša je bio brutalno talentiran čovjek, ali što je još važnije, bio je izniman i veliki radnik. A to je, smatra Mateja, ključ uspjeha u svakom poslu i pozivu, pa tako i u glumačkom.

- Nikada neću zaboraviti svoj prvi dan na Akademiji, bilo je to 4. listopada 2019. godine, kada nam je profesor Robert Raponja rekao da sve što smo napravili na prijemnom zaboravimo. Imam osjećaj da je talent najvažniji na prijemnom ispitu, a nakon toga ide rad. I stvarno se ne kaže bez razloga da je za uspjeh nužan omjer 10 posto talenta – 90 posto rada. Dođe, prije ili kasnije, vrijeme u kojem se ne možemo provlačiti na talent, dođu zahtjevnije uloge, koje više ne idu na intuiciju, u kojima trebaš doista pokazati ono što si naučio u tih tri ili pet godina, tako da je tu definitivno puno rada na sebi – istaknula je Mateja, koja plastično dočarava i što sve, izvan rada na Akademiji, čini na sebi kako bi dosegnula razine kojima teži, a one su najviše moguće.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Konkretno, slušam jako puno glazbe, gledam filmove, predstave, analiziram ih, družim se s ljudima. To je užasno bitno, ta socijalna komponetna. Onda, često promatram sebe i analiziram se, kako reagiram u pojedinim situacijama, kako razgovaram s ljudima, kako promatram druge ljude... Puno puta sjetim se nekih životnih situacija, bilo svojih, bilo mojih prijatelja, kada trebam nešto napraviti na sceni kako bi to izgledalo što prirodnije – objasnila je ova djevojka, koja iza sebe ima tri profesionalne predstave.

- Prva je bila upravo ovdje – kaže Mateja i osvrće se po dvorani Kulturnog centra u Osijeku, najmlađe osječke kulturne ustanove koja sve više podiže razinu kulturnog života u Osijeku, između ostaloga i produkcijom svojih kazališnih predstava.

- Tu je bila moja prva kazališna audicija na koju sam izašla i prošla, moja prva predstava koja nije povezana uz rad na Akademiji. Bila je to ‘‘Plišana revolucija‘‘ u režiji Vanje Jovanovića, koja za mene uvijek ima posebno mjesto i važnost. Također, igram u lutkarskoj predstavi ‘‘Divljeg zapada zov‘‘ u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu. To je, inače, bio naš završni ispit na preddiplomskom studiju u Osijeku, a onda je uvrštena u program karlovačkog kazališta u koprodukciji s Akademijom, pa je i danas igramo. I treća predstava, koju smo radili prošle akademske godine je ‘‘Sutra to možeš biti ti‘‘ u režiji Anice Tomić, kojoj sam neizmjerno zahvalna što me preporučila za projekt ‘‘Oni dolaze‘‘, i koprodukciji Gradskog kazališta Virovitica i Akademije – dala nam je Mateja presjek svojih dosadašnjih glumačkih ostvarenja. Kojih je moglo biti još, ali i ona se već susrela s nekim razočaranjima.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Bila sam na audiciji za seriju ‘‘San snova‘‘, zatim na tri kruga zoom audicije za srpsku seriju ‘‘Influenceri‘‘ te još njih nekoliko. Nisam prošla. Kako sam to primila? Prvih nekoliko audicija misliš da si nešto kriv, da nešto s tobom nije u redu, ali s vremenom i kroz praksu shvatiš da jako puno faktora utječe na to hoće li te uzeti ili ne, pogotovo za kameru. Kroz to zapravo odgajaš sebe da možeš prihvatiti takve situacije, a to pokazuje i mentalnu snagu glumice, odnosno glumca – veli Mateja i sama nameće pitanje – kazalište ili film/serija?

- Ja bih oboje, to jest sve troje, i lutkarstvo. Sve pomalo. Televizija i film su mi vrlo strani, jer s time nemam previše iskustva i voljela bih se s time dublje i više upoznati. Kod kazališta mi je zanimljivo to što je uvijek u trenutku, što nijedna izvedba nije ista i što jedna osoba može pogledati premijeru, druga reprizu i mogu pričati o dvije potpuno različite predstave. To mi je fascinantno – istaknula je prije nego nas je i sama fascinirala odgovorom na pitanje koliko joj vremena treba da nauči neki tekst. Prvo se nasmijala.

- Imam jako dobro pamćenje i nemam problema s učenjem tekstova – pokušala se izvući rutinski, ali tražili smo konkretan primjer.

- Primjerice, scena u kojoj su kraljica Elizabeta i Rikard III., to je nekih desetak stranica teksta. Naučila sam je za oko 40 minuta – odgovorila je i ostavila nam upitnike iznad glave. Žanrovski će za sebe reći da pripada upravo u dramu, ali drugi joj govore da ima potencijal za komediju, a to je možda i zbog toga što se voli smijati i što se vrlo brzo u razgovoru s njom primijeti i zaključi.

- Da, volim se smijati. Valjda imam i razloga za to, jer stvarno mi je lijepo, a ako i nije onda napravim da bude. Sjećam se da se, kada sam krenula u školu, učiteljica požalila mojoj mami što se stalno smijem i da je to malo problem... Ja i danas ne znam zašto je to problem – nasmijala se Mateja, dodavši i kako bi jednom voljela snimiti akcijski film.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Kada sam bila mala htjela sam biti Lara Croft. No, znam da za to treba i jako puno fizičkog rada. Trenutno se se bavim fitnessom, koji mi je ispušni ventil, prije Akademije trenirala sam jahanje pet godina. Možda mi to jednom pomogne – nada se naša sugovornica, a kad je riječ o potencijalnim suradnjama tu ima konkretne želje.

- Voljela bih jednom snimati sa Goranom Navojcem, igrati sa svojom profesoricom Tatjanom Bertok, a već mi se ostvarila želja igrati sa našim asistentom na Akademiji Goranom Vučkom, kao i prilika za rad s profesoricom Tomić, što mi je bilo ogromno i važno iskustvo. Također, obožavam Jadranku Đokić. Zadnje sam je gledala u Ledi, u ulozi Klare. Bila je fascinantna. Osobno, pak, imam veliku želju glumiti Lauru Lenbach. Uspjela sam je, samo djelić, raditi na trećoj godini na ispitu iz govora, ali bih baš voljela raditi cijelu ulogu – kazala je Mateja, potvrđujući i time kako preferira drame. Izvan glume jako je privlače knjige, osobito povijesni romani, a ističe i kako unazad nekoliko godina veliku inspiraciju pronalazi u Taylor Swift.

- Žena radi savršeno. Baš je prava, vrhunska umjetnica – smatra Mateja, koja inače svira klavir, a jedno vrijeme je svirala i tamburu. U obitelji ima još umjetnika. Jedan joj je brat glazbeni pedagog, jedna sestrična joj je završila glumu, druga slikarstvo, ujak joj je kantautor Željko Barba, a njegova je supruga profesorica klavira...

Mateja vjeruje da će naći svoje mjesto pod glumačkim nebom.

image
Danijel Soldo/Cropix/Cropix

- Prije svega, ne bojim se rada i vjerujem da onaj tko želi raditi mora uspjeti. Mislim da je tu jako bitna vjera u sebe tako da se ne bojim za sebe u ovom svijetu. Imam velike ambicije, ali mislim da nisu nerealne, mislim da sam dosta samosvjesna, znam koliko radim i što bih trebala za to dobiti – naglasila je djevojka, koju smo potom vratili u dane studiranja, odnosno u one segmente koji nemaju direktno veze s glumom, lijepe ili manje lijepe trenutke, žrtve, benefite...

- Bilo je jako puno lijepih trenutaka. Mi smo se svi smijali našim profesorima kada su nam na prvoj godini govorili da ćemo postati obitelj. Nisam u to vjerovala, ali dogodilo se zaista. Vidjeli smo se u svim izdanjima, znamo sve jedni o drugima i stvarno jesmo kao neka druga obitelj. Žrtve su moji hobiji, primjerice jahanje sam potpuno zapostavila, tu su i neke društvene žrtve, propale ljubavne veze, naravno, u dramatičnim okolnostima...(hahaha) Moji prijatelji su shvaćali, imam sreću da imam divne prijatelje, kada nestanem da je na faksu gusto i bili su dosta uz mene kao podrška i motivacija. Osobni benefiti su da sam otvorenija, komunikativnija, samopouzdanija iako je to dvosjekli mač. Ostalim benefitima se tek nadam i čekam ih... - zaključila je mlada glumica iz Vinkovaca.

image

Partneri projekta ‘Oni dolaze‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. travanj 2024 19:52