MONODRAMA MLADIH GLUMICA

‘Zemlja vukova‘ na Brijunima: U središtu naše predstave su tri Ličanke i jedan muškarac - Tesla

Tonka Mršić i Gala Nikolić
 Matija Kasaić Drakšić
Prožeta autobiografskim elementima iz Tonkina života, ‘Zemlja vukova‘ premijerno je prikazana u srpnju prošle godine u Rijeci

Monodrama "Zemlja vukova", autorski tekst dviju mladih glumica Tonke Mršić i Gale Nikolić, predstava je o Lici, ali ne samo o Lici. Nastala je naime, kako ističu, iz potrebe da se zapitamo što znači biti žena u maloj zajednici kao što je Lika, kao i što znači biti žena u Hrvatskoj.

Kroz tri različita lika, sudbine triju Ličanki, autorice "Zemlje vukova" progovaraju "o našem patrijarhalnom društvu, tradicionalizmu, položaju žene u braku, izboru, samoći, posljedicama rata i nemogućnosti izlaska pojedinca iz okova rečenice 'A šta će ljudi reći?'"

Predstavu izvodi Tonka Mršić, dok Gala Nikolić potpisuje režiju. Prožeta autobiografskim elementima iz Tonkina života, koja je rodom iz Gospića, "Zemlja vukova" premijerno je prikazana u srpnju prošle godine u vrtu Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci te je izvedena potom u Gospiću i Grožnjanu. Na Brijunima igra 16. kolovoza u sklopu programa kazališta Ulysses i, kako kažu autorice predstave, bit će to na neki način njihova prva institucionalizirana premijera. Tonka Mršić i Gala Nikolić zajedno glume i u novoj Ulyssesovoj predstavi "Nosorog".

Kako ste došle na ideju o predstavi?

Tonka: Ideja se rodila prije tri godine dok smo još bile na Akademiji primijenjenih umjetnosti. Mi smo inače prijateljice iz klase Rade Šerbedžije i Lenke Udovički. Gala mi je u jednom trenutku rekla da bi trebala napraviti predstavu o Lici, a kada sam razmišljala o diplomskoj predstavi, u meni se kuhala ta ideja o Lici i onda sam zvala Galu s kojom sam bila najbliža od cijele klase.

Gala: Njezina ideja bila je širokog spektra. Uključivala je i razne muške likove i onda sam ja uletjela s tim da napravi žensku priču, o tri žene u Lici različite dobi. Zatvorile smo se u moju vikendicu i pisale taj tekst dva tjedna. Razmišljale smo koje teme želimo otvarati i onda smo kroz prizmu mog ciničnog humora i njenog direktnog humora, nekih njezinih priča, ima dosta autobiografskih elementa, ali i apsurdnih, krenule pisati slagati, raditi na tome.

Zašto Lika kao nadahnuće?

Tonka: Gali sam stalno pričala te neke stvari koje su bile i smiješne i scary tako da me ona na to navela.

Gala: Meni su bile potpuno lude. Tonka ima takve priče kakve čovjek nije vidio. Jednostavno su drugačije od priča s kojima sam ja odrasla u Rijeci.

O čemu govori predstava?

Gala: Govori o tri žene, jednoj starijoj gospođi, jednoj ženi koja je trudna i jednoj mladoj curi. Glavna tema je kako mala zajednica utječe na pojedinca.

Tonka: Pogotovo na ženu i što društvo napravi ženi ako se odmakne od te zadane šablone u kojoj bi trebala biti.

Gala: Predstava govori o tome kako jedna mala ruralna zajednica djeluje na ženu, na pojedinca. Tu je i pitanje izbora, slobode. Pričamo i o ratnoj tematici. Iako nismo djeca rata, to je jako osjetno na tom području. Obilježeno je time i nije se od toga pomaklo. Postoji ta jedna mržnja prema drukčijima.

Tonka: Naš najmlađi lik je Srpkinja, recimo. Jedan od komentara ljudi je bilo zašto Milica. A ja sam ih pitala jel ima Milica u Lici. Rekli su da ima. Eto zato, odgovorila sam.

Gala: Isto tako, nikada nitko nije niti napisao tekst o ženama u Lici. Imate Karakaša, ali to je potpuno neki drugi žanr. Mislim da smo napravile nešto dosta novo.

Tonka: Gala je te moje priče zanimljivo gledala, na razini cijele Hrvatske.

Možete li predstaviti likove u predstavi, tko su oni odnosno one?

Gala: To je lik babe, njezin sin je poginuo u ratu. Publika u početku ne razumije da njega nema, zatim Manda, jedna žena koja je trudna s muškim djetetom i muž je vara s prijateljicom i zadnji lik je Milica, mlada Srpkinja koju je otac zavezao u lance, zaljubljena je u Hrvata, a zapravo se treba udati za Srbina. Četvrti lik je Tonka. Htjela sam da to bude jedna potpuna poetika naspram svog tog ludila i direktnosti, neko oslobađanje, ljepota na samom kraju.

Tonka: Bit sva tri lika je da se vraćaju, imaju neki problem i vrate se opet u taj problem. Dodali smo element interakcije s publikom, to su susjedi koji gledaju, taj Gospić koji osuđuje.

Gala: Imamo i jedan muški lik. U predstavi se pojavljuje Teslin plakat. Svaki od likova se razgovara s njim. Za svaki od likova on predstavlja nešto drugo. Za babu on je osoba s kojom ona stalno razgovara pošto je sama. Manda mu se ne obraća, on u njezinom slučaju predstavlja mušku figuru, muža, koji bdije iza, Milici predstavlja prijatelja s kojim može razgovarati o svojim problemima

Tonka: Tesle u Lici praktički nema. Imaš plakat na ulazu u Gospić koji izgleda kao osmrtnica, pa Memorijalni centar, koji neko vrijeme nije ni radio, pa kip koji su napokon vratili, ali se ne vidi. Sramota. Imaš takvu veličinu, a ti se sramiš jer je Srbin. Dođeš u Beograd, tamo se sve zove po Tesli. U Gospiću su mu dali najmanju ulicu.

Predstava se zove "Zemlja vukova". Kako ste došle na ideju za taj naslov?

Tonka: Prvo se nikako nismo mogle odlučiti za naziv. Imala sam knjigu Duška Ljuštine "Rasprodano" u kojoj je napisao da je Lika zemlja vukova.

U predstavi ima i autobiografskih elemenata. Kako je vaša obitelj reagirala?

Tonka: Bila sam jako preplašena jer u predstavi ima dosta našeg - mama, tata, ja. Tata me samo pitao, u šali, nisam valjda to ja.

A publika u Gospiću?

Tonka: Bilo me iskreno strah. Međutim, jako su lijepo prihvatili predstavu. Puno ljudi je i plakalo. Pogotovo na kraju, u tom poetičnom dijelu gdje ja kažem da osjećam sram kad govorim o mjestu svog odrastanja.

Koji su vam planovi?

Gala: Pokušavamo za sada prodati ovu predstavu, iako je teško nezavisnim umjetnicima naći financije. U fazi smo i traženja producenta jer nas dvije ne možemo više sve same.

Tonka: Meni je želja da predstava igra kod kipa Nikole Tesle u Gospiću. Da pričam s kipom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2021 14:02