S Janom Fabreom sam posljednji put imao posla prije deset godina, kad je, ponesen kolonijalnim nadahnućem, javno zatražio da me se ukloni iz novinarskog posla, sve zato što sam nepovoljno ocijenio njegovu kazališnu predstavu "Car neuspjeha" u Zagrebačkom kazalištu mladih. Jan Fabre tipičan je primjerak kazališnog lažnjaka. O glumi ne zna ništa, predstave mu sliče na koreografije za druga Tita (ne baš trijeznog), a od suradnika vječito je zahtijevao "nešto fizičko", osobito od suradnica.
Odgovorio sam mu tada pretjerano opširnim esejem u kojem sam analizirao njegovo djelo i njegov lik. Izvrstan, ambiciozan kipar, zanimljiv slikar, čak i performer, slabo priučeni koreograf, slab redatelj, filmski i kazališni. Fabre nije nadaren za kolektivni...