Davno sam čula navodnu legendu o moćnom indijskom caru koji je sazvao sve povjesničare carstva da mu napišu najbolju povijest svijeta. I tako su se znalci latili posla i nakon nekog vremena donijeli caru stotine svezaka svjetske historije. Zgrozio se i rekao im da sažmu jer mu je život prekratak da to sve prouči. Da skratim: vraćao im je sveske na sažimanje, sve dok jednog dana nije došao najmudriji među njima sa samo jednim listom papira na kojem je pisalo: "Rodili su se, živjeli su, umrli su."
Pa ako ćete ove godine pročitati samo jednu knjigu jer tvrdite da nemate vremena za "ono između", neka to bude Fosseov kratak roman o tome kako se rodio i umro jedan posve običan norveški ribar – čiji život nije bio ni po čemu jedinstven, za razliku od vašeg jedinog i neponovljivog, kako vas je u međuvremenu uvjerila američka konzumeristička psihologija.
U skromnoj ribarskoj kući u tijeku je porod, za ribara Olaija to je velik događaj: on i njegova žena Marta imaju već veliku kći Magdu i činilo se kao da im bog neće podariti više djece, a onda se dogodilo čudo. Porod je mučan, pomaže stara babica Anna, a Olai je nemiran i uvjeren da će se roditi sin kojeg će nazvati Johannes, prema svome ocu. Skrbio je za obitelj, svojim rukama podigao kuću, uzdao se u boga (doduše, kritično i na svoj način) i more. A sad kad uzbuđeno čeka potomka "Marta viče, doći će na ovaj hladan svijet i ondje biti sam, odvojen od Marte, odvojen od svih, bit će uvijek sam, i kad sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa, takav je tijek života…"
Zaplet nije bitan
I kad se na kraju prvog kratkog poglavlja rodi Johannes (kao da se sami opet rađamo), slijedi dulje drugo u kojem je sve kako je prorečeno: Johannes je stari ribar koji je umro sam u krevetu, u kući koju je izgradio za svoju obitelj. No, ono što Fosse majstorski čini jest da nas nasmrt zašamara: što je bitno? kome smo bitni? kako mirno otići u ništa? Roman se ne čita zbog zapleta, kao uostalom ni drugih 18 Fosseovih knjiga raznih žanrova ili tridesetak drama prevedenih na četrdesetak jezika s više od tisuću produkcija. Norvežani tvrde da je njihov novi Ibsen kandidat za Nobela, odavno ima već i svoju zakladu i kraljevske povlastice (koje ne iskorištava). Roman se čita zbog "onog između".
Kad se tog jutra udovac Johannes probudio, premda nije imao volje uopće ustati, shvatio je da se može dići iz postelje bez boli u starim kostima, da je lagan i poletan, ništa ga ne boli. Došao je u kuhinju po navici, pristavio kavu koja mu se ne pije, smotao cigaretu koja mu se ne puši, bez teka pojeo stari kruh sa smeđim kozjim sirom. Sve je jednako, a nije. Po navici, izašao je van i pomislio da bi mogao biciklom na uobičajenu rutu te pošao u šupu, našao bicikl probušene gume i neobjašnjivo se uspeo na tavan da bi shvatio "sve što vidi nekako se promijenilo". Pješice se uputio prema moru, vidio susjeda i prijatelja Petera koji je davno preminuo – duguje mu život, spasio ga je od utapanja, bacao kamenje na njega – samo bi prošlo. Odvezao se s njim na more, lovili su rakove, dovezli se na dok gdje su ih prodavali… Premda nije došla, ostavili su rakove za staru gospođicu Pettersen jer kad je bila mlada, nadali su se ašikovanju.
Brižna žena i mnogo djece
Johannes je imao ženu Ernu, sedmero djece, svi su postali kako se kaže svoji ljudi, blizak je s najmlađom Signe, koja živi blizu i brine o njemu. Bilo je i teških dana, nije uvijek bilo dovoljno hrane za mnoga usta. On i Peter međusobno su se šišali i uštedjeli mnogo novca, a dobar čovjek postolar činio je čuda s razjapljenim potplatima pa nitko nije bio bosonog.
I to je bio život: brižna žena i mnogo djece, nekoliko prijatelja i mukotrpan ribarski posao sve dok on i žena nisu ostarjeli i počeli dobivati državnu naknadu (hvala nebesima na norveškom socijalizmu!). Fosse je taj život sažeo onako kako smo u doba cvata SF-a zamišljali hranu za svemirska putovanja: kapsulu od koje se može trajati u vječnosti. Doduše beckettovski.
Na dvadesetoj stranici pomislila sam: trebalo bi tekst čitati naglas. I čula sam glas glumca Zlatka Crnkovića, kojeg sam voljela slušati na radiju: stari bard radiofonije savršeno bi pročitao priču s malo interpunkcije, koja je vjerojatno suvišna – jer treba samo slijediti dah, dulji pa kraći, ritam života samoga. To je ono što ostaje od nas kad uklonimo ukrase, koje god vrste: od pridjeva do taštine, od gomilanja stvari do gomilanja "trauma" svijeh vrsta. Život bi mogao biti jednostavan za "ribare ljudskih duša": skrbiš za druge, voliš ih, ponizan si pred silama kojima ne vladaš, tu i tamo daš si oduška i popiješ pivo u krčmi (što si ipak Johannes ljudski zamjera), imaš neke ljubavi iz mladosti, žališ što pokojne nisi više cijenio i umreš u snu. Ako Flannery O‘Connor nije mogla naći "dobrog čovjeka" eto ga: Fosse ga je sazdao u Johannesu.