Ako se upustite u predivnu avanturu čitanja ovog djela jamčim vam neočekivani užitak

"De volucrum natura". Moje bivše učenice i učenici prekidaju čitanje uzdahom "eto njega opet s latinskim". Mogao je biti i grčki. Gimnazijski obrazovani, oni prije i poslije katastrofalne reforme školstva Stipe Šuvara sredinom 1970-ih kojom je kanio ukinuti latinski (kad ga je Vladimir Vratović, profesor s Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pitao "tko će učiti hrvatsku djecu latinski", Šuvar mu je sarkastično odgovorio - "Fratri, Vratoviću, fratri."), sjećaju se latinskog kao predmeta u kojem su učili deklinacije, konjugacije, a zapamtili su i nešto sentencija. Latinskih, dakle, na latinskom jeziku, od kojih mnoge nisu iz doba Rimske Republike i Carstva. Reducirane su u srednjem vijeku kako bi odgovarale tadašnjem svjetonazoru, Errare humanum est, primjerice. Neke su, iako su ih navodila Elementa Latina, iz 19. stoljeća, kao Quod licet Iovi, non licet bovi.

Neprimjetna manjina u Hrvatskoj u stanju je čitati originalne tekstove na latinskom, razumljivo, drukčija su vremena, pa se stoga postavlja opravdano pitanje utjecaja rimske misli. Antičke, dodajmo i helensku. Utjecaj je moguć kad postoje izvori, prijevodi. Ima tome više od 30 godina, u davno ugašenom dnevnom listu Vjesnik postojao je kulturni prilog Danica u kojem sam objavio tekst naslovljen "Konji obduljaši i kilj lađeni". Ponudili smo čitateljstvu da se javi znaju li što znače riječi "obduljaši" i "kilj", obje uzete iz jedinog prijevoda Homera, onog Tome Maretića, sa samog početka 20. stoljeća.

Zbog svega toga uvijek je važna vijest da se netko upustio u mukotrpni posao prijevoda s latinskog na hrvatski kako bi nam otvorio prozor u bogatu rimsku civilizaciju koja nije bila samo vojna, jer Rim je bio vojna sila par excellence, niti samo pravna, jer nam je ostavio temelje svih modernih građanskih zakonika, ili politička, jer današnji sustav demokracije ima više elemenata Rima nego Atene, nego se bavila svim segmentima ljudskog znanja pa tako i prirodoslovljem.

Plinije Stariji

Arhiva/

Kratka digresija: Trump je pojava koju Jeffrey Frankel, harvardski profesor, pokušava objasniti pišući o "Američkom ludom caru" uspoređujući ga s Kaligulom, dok je Matthew Pheneger povukao poveznicu između Trump-Netanyahuove invazije na Iran s katastrofalnom atenskom sicilskom ekspedicijom koju Tukidid smatra razlogom poraza od Sparte u Peloponeskom ratu. Da, trebaju nam Rim i Atena.

Plinije Stariji

Latina & Graeca/

Prevela Inge Belamarić

Vraćam se prvoj rečenici, De volucrum natura, O letećim bićima, kako je prevela Inge Belamarić. Nije riječ, kako bi se prema militarističkoj digresiji moglo zaključiti, o besposadnim letjelicama, nego o pticama. Belamarić je još jednim prijevodom, sada desete knjige djela "Naturalis historia" Plinija Starijeg, prinijela ogroman dar hrvatskoj kulturi teško mjerljivog opsega. Nevježa neki mogao bi reći da je riječ o djelu koje je moderna znanost davno nadišla, ali ozbiljni prirodoslovci znaju, kao i svi ozbiljni znanstvenici, da je povijest objekta njihova proučavanja važna zbog razumijevanja procesa i načina spoznaje. Prevoditeljica podsjeća na tumačenje Friedricha Dannemanna iz 1921. godine u kojem je podcrtao u kolikoj mjeri je Plinijevo sakupljanje antičkog znanja relevantno i u ranom 20. stoljeću - usporedivši ga čak s djelom Alexandera von Humboldta - kao most između antike i moderne, zrcalo vremena i izvor za samu povijest metoda i granica prirodoslovlja, posebno kroz prizmu prirodnih znanosti poput kemije, fizike, biologije, koje su tada bile u naglom procvatu.

Prevoditeljica, izdavač je Latina et Graeca, zbog čega je djelo dvojezično, u uvodu se upravo na to sažeto referira: "Naturalis Historia ne prikazuje Prirodu samo kao skup čudesa, nego u jedinstvu cjeline i raznovrsnosti pojava u neprestanim promjenama." I važan dodatak: "Naturalis Historia, kao sofisticirana monumentalna enciklopedija znanja o prirodi, umjetnosti, filozofiji, botanici i zoologiji, imala je golemo povijesno značenje za razvoj europske znanosti i srednjovjekovne pismenosti latinskog Zapada do 16. stoljeća", kaže Belamarić, autorica uvodne studije u knjizi.

Prijevod devete knjige, "O morskim bićima", Inge Belamarić objavila je prije pet godina i tada je o njoj u Jutarnjem listu pisao Inoslav Bešker, naglasivši: "Teško je pretjerati opisujući historijsko značenje Plinijeve Historiae naturalis, naime Prirodoslovlja (što je najvjerniji od više mogućih urednih prijevoda izvornog naslova)." Citiram zato što se s time apsolutno slažem. Zaokružuje Bešker: "Obuhvatio je [Plinije] opće znanje svog doba, sistematizirajući tako geografiju, antropologiju, zoologiju, botaniku, poljodjelstvo, medicinu, mineralogiju i umjetnost."

Osim ptičje gripe - Hitchcock

Ptice, mnogima je prva asocijacija, osim ptičje gripe, filmski klasik Alfreda Hitchcocka. Onima koji su proučavali Homera to je Kalhant, prorok koji vrača promatrajući ptice (οἰωνοπόλος). Svima koji uzmu ovu knjigu u ruke sasvim će sigurno zabavan biti katalog ptica koji donosi prevoditeljica, od orla, preko prijetla, sove, do slavuja. Ne može se o pticama bez kukavice: "Plinije se, slijedeći predaju i svoje uobičajene ranije izvore (osobito Aristotela), najviše zadržava na činjenici da kukavica parazitira druge ptice podmećući im svoja jaja", piše Belamarić.

Na kraju uvodne studije još jedna poslastica, Marko Grčić preveo je pjesmu Jacquesa Préverta "Kako izraditi sliku ptice" (Pour faire le portrait d᾽un oiseau)/Peindre d᾽abord une cage.

Ako se upustite u predivnu avanturu čitanja Plinija, kojega je na hrvatski čisto i čitko prevela Inge Belamarić, dodajući brojne komentare koji šire znanstveni doseg djela nadilazeći njihovu ulogu aparata, jamčim vam neočekivani užitak poput sljedećeg odlomka, a takvima djelo obiluje: "Gavranovi se razmnožavaju prije ljetnog solsticija i boluju po šezdeset dana, najviše zbog žeđi, prije nego što u jesen sazriju smokve. Vrana se pak razbolijeva nakon tog razdoblja (komentar: ta neodređena bolest kod vrana mogla je biti od slabosti izazvane mitarenjem ili nekom parazitskom bolešću. Neke vrste intenzivno se mitare (gube perje) tijekom kraćeg razdoblja i tada zaista izgledaju slabo i bolesno). Gavranovi na svijet donose najviše po pet mladih. Narodno je vjerovanje da polažu jaja ili da se pare kroz kljun i da će zato trudnica roditi kroz usta ako pojede gavranovo jaje." (komentar: Capponi smatra da Plinije ovdje, ne znajući, navodi na trudničku hiperemezu, kod koje unos hrane uzrokuje ekstremni oblik inače normalne mučnine i povraćanja tijekom trudnoće). Predivno.