Piše Jadranka Pintarić

‘Ako te tuče, trpi. Ako te ne hrani, trpi. Ako ne možeš trpjeti, plači krišom...‘

Tatiana Tibuleac

 Privatna Arhiva/Privatna Arhiva
Roman Tatiane Tîbuleac ‘Vrt od stakla‘ nezaboravno je putovanje u ne tako daleku prošlost

Ona je Lastočka i pripovijeda nam svoj život od trenutka kad ju je kao sedmogodišnjakinju iz doma za siročad uzela Tamara Pavlovna, do zrelih godina u kojima je doktorica, majka teško bolesne kćeri, razdvojena ali ne i rastavljena od muža materijalista. Radovala se Lastočka izlasku iz doma, iz zla i okrutnosti, da bi shvatila kako je posvojena da bi bila radna snaga. Nije ju Tamara Pavlovna (baš uvijek je tako zove) usvojila zato što je bila usamljena ("Radi novca je i mene odgojila. Nije jer je osjećala prazninu u srcu, kako sam mislila prvih mjeseci: radi još više novca."). Tamara Pavlovna bavila se skupljem staklenih boca u sovjetskom Kišinjevu. Bile su vrijedne, moglo se zaraditi. No, mukotrpan je to posao, cjelodnevni, gadljiv, traži se vještina, lukavost, snaga. Lastočka skapava u bolovima. Usto, Tamara Pavlovna uči je ruski – udaranjem po čelu, pa i batinama. Jer ruski jezik je "ljudski" – moldavski nije.

Ako je prva razina romana asocijativno dickensovska (premda daleko od romantičarske pravde za ugnjetenu siročad) ili okrutna na način Ágote Kristóf, ubrzo se uspostavlja druga: nacionalna, identitetska. Usvojiteljica je Ruskinja, sirotica je Moldavka. Lastočka je zbunjena: odrasta u multikulturnom Kišinjevu, u dvorištu s Rusima, Moldavcima, Ukrajincima, Židovima i svatko kod kuće govori svoj jezik, ali ulica zahtijeva ruski, jezik uspješnih.

image

Vrt od stakla

V.b.z./V.b.z.

Lastočku boli ruski, boli je duša, napuštenost – bezdušnost roditelja koji su je ostavili u domu. Saznaje da ju je Tamara Pavlovna kupila i progoni je savjet koji joj je direktorica doma dala na odlasku: "Ako te tuče, trpi. Ako te ne hrani, trpi. Ako ne možeš trpjeti, plači krišom." Plače i postupno uviđa da joj je to susjedstvo u kojem su dominantne žene, različite po svemu (domaćice, prostitutke, raspuštenice, doktorice) postalo odgojiteljem. Uče je preživjeti strahote patrijarhata. Bol ih mijenja, čini ih jačima, ali i bezosjećajnijima. Ima i nekoliko muškaraca, a ratni je veteran pouči tajni života: "Ima u svijetu takvih ljudi koji, ako ne pripovijedaju, ne mogu ni živjeti. Za njih, za te ljude, uvijek lijepe i počesto lude, život mora biti priča. … Znaju da priča nikada ne ostavlja stvari nerazriješenima. Priča – čak i najkraća, čak i najtužnija – uvijek pazi da bude pravda."

Zato Lastočka pripovijeda: da nastavi živjeti. Uviđa da Tamara Pavlovna nije monstrum: kupuje joj slatkiše a sebi uskraćuje, nagrađuje ju odjećom za dobre ocjene, dopušta joj "da sama bira prijatelje, što je bilo veliko. 'Nisu se sva djeca smjela igrati s 'Čifutima', s 'Vlasima' i osobito ne s 'božjacima'", želi je školovati za doktoricu.

Godinama poslije, njih dvije zamijene mjesta – Lastočka brine o teško bolesnoj Tamari Pavlovnoj. Bogatstvo koje je stekla bocama i švercanjem, nestalo je preko noći: "Ne samo mi, svi su izgubili ušteđevinu. No, od svih samo je ona živjela ne za danas, nego za sutra."

Kad je trebalo odlučiti hoće li ići u rusku ili moldavsku srednju, Lastočka je htjela u "svoju". Tamara Pavlovna je bila bijesna. "Sutkinja" je bila susjeda, Židovka doktorica Bella, koja je dala za pravo Lastočkinom izboru. Sudbinskom.

U međuvremenu, onkraj Lastočke nesvjesne globalne političke scene jer nosila se sa svojim demonima – pedofilija u domu, seksualno zlostavljanje nastavnika tjelesnog, silovanje, želja da postane "doktorica i Židovka", raspad zajedništva u dvorištu, gubitak prijateljica, bolest Tamare Pavlovne – pojavljuje se Gorbačov, glasnost, perestrojka, potres i rat u Pridnjestrovlju. S previranjima, mijenja se i jezik: ispada da je moldavski nametnuta varijanta rumunjskog pisan ćirilicom: "Kako je jezik koji je naš mogao biti napisan drukčijim slovima. I osobito: zašto?" Rođenjem je stekla moldavski, pa je tegobno ovladala ruskim, u školi opet moldavski za koji najednom kažu da je "naš" rumunjski – politika, granice, životni prostor i nov način života, odveć smuše djevojčicu. (Nakon Drugog svjetskog rata rumunjski je bio strogo zabranjen u MSSR-u.)

"Rasprave o 'okupatorima' – kako su sada zvali Ruse – nastavljale su se. Nisam znala na čijoj bih strani trebala biti. Išla sam u moldavsku školu, ali ruski sam više voljela… Pokvarilo se nešto u nama, usmrdjelo, i podsjećali smo na lešine. Nismo više imali ni samilosti ni povjerenje… Bojali smo se perestrojke."

Samoća ili smrt

Lastočka ima loše ocjene i Tamara Pavlovna plaća joj instrukcije iz rumunjskog, kod profesora koji je djevojčina velika platonska ljubav. Da bi postala doktorica, mora tečno ovladati rumunjskim na latinici.

Postat će doktorica u Bukureštu ("U Moldovi sam ona koja je otišla, u Rumunjskoj pridošlica."), ironijom sudbine udati se za Židova i dobiti kći koja ima bolest staklenih kostiju i zove se Tamara. Usamljena je, nedostaju joj žene iz dvorišta: "Pravednija od samoće samo je smrt." Na koju, zbog kćeri, nema pravo.

U umješnom prijevodu Ivane Olujić – jer trebalo se nositi sa stilom na rubu pjesme u prozi i stalnim ne samo pripovjednim nego i sintaktičkim elipsama – ovaj je roman nezaboravno putovanje u ne tako daleku prošlost (koje se mi stariji sjećamo, koliko god nam ispirali mozak) i vrijeme kad političke promjene i crtanje granica naprave džumbus u svakodnevici tzv. običnih ljudi.

Tatiana Ţîbuleac, moldavsko-rumunjska autorica, dobila je 2019. Nagradu Europske unije za književnost za ovaj roman koji je preveden na mnogo jezika. Mogla bi napisati nastavak, ali rekla je da neće. Glas Lastočke i dalje čujem. q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
31. srpanj 2022 23:19