SONTAG - ŽIVOT I DJELO

Bila je neutaživa, opsesivno gladna za još više knjiga, filmova, opera, više seksa...

Donosimo ekskluzivni razgovor s Benjaniom Moserom, autorom biografije Susan Sontag. Moser uskoro otvara Bookstan u Sarajevu
Susan Sontag
 Jean-régis Roustan

Sarajevski Buybook ovih dana izdaje biografiju Susan Sontag "Sontag - život i djelo" (prijevod Senada Kreso). Autor, američki novinar Benjamin Moser, za taj je ekstenzivni prikaz života kultne figure američke intelektualne scene od 1960-ih do 2000-ih, filozofkinje i spisateljice koja je ostavila bitna traga u socijalnoj, kulturnoj i umjetničkoj kritici, nagrađen Pulitzerom.

Moser je krajnje posvećen biograf, sedam je godina radio na knjizi, u razgovoru s njim, po količini energije koju unosi u odgovor na svako pitanje, jasno je da nakon što je u biografiji stavio posljednju točku, nije prestao, makar u glavi, dorađivati tu knjigu. Razmišlja o Sontag, traga za odgovorima na neka stara i više novih pitanja.

Negdje pri početku 700 stranica opsežne biografije Moser donosi epizodu u kojoj, tada kalifornijska srednjoškolka Sontag, još djevojčica niti u pubertet zašla, s prijateljem igra igru u kojoj oboje pristaju umrijeti ako bi njihova smrt značila da će Igor Stravinski dobiti još koju godinu života, da može dulje skladati. Naposljetku zaključuju da, kad bi Stravinski dobio još četiri godine života, oni bi bili spremni - umrijeti istog časa. Možda je to i ključna priča ove knjige, lako će je razumjeti oni s kojima je u Sarajevu, postavivši "U očekivanju Godota", osim što je svojim angažmanom skrenula pažnju javnosti na opkoljeni grad, dala im umjetnost kao oružje protiv straha i poniženja.

"Susan Sontag je cijeli život jako vjerovala da su umjetnost i kultura, zbog onoga što daju ljudima, vrijedni da se za njih i umre. Sarajevo joj je dalo šansu da to testira. Tamo je lako mogla poginuti, njezin je izbor bio biti tamo. Bila je doista spremna dati život za tu viziju tolerantne kozmopolitske kulture koju je imala kao ideal još od djetinjstva."

Zato je biografu Susane Sontag Sarajevo posebna adresa: "To mi je nadaleko najvažnije mjesto. Lijepo je otići u Berlin, Barcelonu, LA, ali srce ostavštine Sontag je u Sarajevu. Pamtim kako sam s prevoditeljicom bio na jednoj sarajevskoj tržnici.

Bio sam znatiželjan znaju li, recimo, tamošnji prodavači tko je Susan Sontag. Zamolio da upita jednu od prodavačica. Ta žena se jako naljutila, držala je baš uvredljivim da sam uopće mogao pomisliti da ona ne zna tko je bila Susane Sontag. Reagirala je vrlo temperamentno. Bilo je to pomalo smiješno. Mogao sam, primjerice, samo od količine interesantnog materijala koji imam o boravcima i radu Susan Sontag u Sarajevu napisati jednu cijelu knjigu, ispričati što je umjetnost i što umjetnost čini za ljude".

Benjamin Moser koncem listopada boraviti će ponovo u Sarajevu, ove godine on otvara popularni Bookstan, festival književnosti.

Sontag je od djetinjstva bila umjetnošću začarana. Onaj isti prijatelj s kojim je bila spremna umrijeti da se Stravinskom produži život, skupa se s njom, kad su pročitali "Čarobni brijeg", zaljubio u Thomasa Manna. Bilo je to vrijeme kad se prelistavajući telefonski imenik moglo naći Mannov broj, a pisac je, slučaj je htio, živio nedaleko. Moser to u biografiji ovako opisuje:

"Merrill mu telefonira, dok se Susan ježi u drugoj sobi. Na njihovo zaprepaštenje, žena koja odgovara na poziv je bila ljubazna i pozvala ih je da posjete velikog čovjeka. 'Nikad nisam srela nikoga ko se ne pretvara da je relaksiran', napisala je Susan. Dok se dvoje srednjoškolaca meškolje, veleuglednik raspreda o teškim pitanjima: o 'sudbini Njemačke', 'demonskom', 'ambisu', 'faustovskom ugovoru s đavolom'. Susan očajnički pokušava da ne kaže nešto glupo: 'Imala sam dojam (ovo je dio mog sjećanja koji mi je najdirljiviji) da bi Merrillova ili moja glupost Thomasa Manna mogla fizički povrijediti... da glupost uvijek povređuje, i da mi je dužnost bila, jer sam toliko poštovala Manna, da ga zaštitim od tog povređivanja'. Na koncu, bez ijednog groznog gafa, taj se nespretni susret završio".

Biografija Susan Sontag, kako je i očekivati, svojevrsna je i kronika vremena, New Yorka njezina doba, u njoj su fragmenti o desetinama, stotinama bitnih imena s kojima se družila, polemizirala, o redom javno poznatim prijateljima, ljubavnicima, oponentima.

Josef Brodski, nakon što je odrobijao dio kazne na Arktiku, a potom 1970-ih bio prisiljen napustiti Sovjetski Savez, poslije Beča i Londona, doselio je u New York. Makar često arogantan prema drugima, a i prema Sontag, gotovo okrutan, Brodski je osoba koju je, uz majku, spominjala i na smrtnoj postelji.

"Bio je jedna od najvećih ljubavi njezina života. Imao je vrlo sličnu viziju umjetnosti kao i Sontag, a došao je iz posve drugačjeg svijeta, sovjetskog. Umjetnost ga je spasila da preživi. Brodski je bio intelektualno superiroran. Čovjek koji je pročitao i više od Sontag. Ona je bila znana kao žena koja je pričitala najviše knjiga u Americi, a on je znao više od nje. Bio je prirodni genij, što ona nije bila. Ona je bila intelektualka, a on kreativan umjetnik. Obožavala ga je. Dobio je i Nobela. A, to je ono što je Sontag priželjkivala za sebe."

Zar joj je to stvarno bilo tako važno, zatečeno pitam Mosera. "O, Bože, da, da. Znam, ljudi misle da je to pomalo glupavo, da je gotovo pa tužno, patetično da veliki umjetnik želi Nobela. Ja sam, primjerice, za ovu knjigu dobio Pulitzera. I ne krijem da mi je to baš bitno. Jer, pisci nikad nisu sigurni rade li pravu stvar, rade li dobro, mi svi stalno sumnjamo. Sve vrijeme sumnjamo. Pisanje je težak posao, prati te stalna unutarnja nesigurnost. I dobiti takvo priznanje, za koje se mnogi pretvaraju da nije bitno, zapravo jest jako bitno. Za Susane Sontag je bilo jako bitno biti priznata. Uvijek je sumnjala da nije dovoljno dobra, tako da naravno da je žalila da nije dobila tu najveću književnu nagradu."

Seksualno aktivna od tinejdžerskih godina, žena koja se udala sa 17, razvela sa 25, prvi je orgazam doživjela tek u lezbijskom odnosu, kad joj je bilo 26. Koliko je to za nju bilo - revolucionarno?

"Tom pitanju nisam posvetio previše pozornosti. Kasnije mi je jedna feministička povjesničarka, Amerikanka iz Nizozemske, osvijestila koliko je to bitno, objasnila mi da sam se trebao time baviti više. Mnoge žene te generacije nisu ništa znale o orgazmu, niti što je orgazam. Nitko o tome nije govorio, nije ih educirao, to uopće nije bila tema. Bilo je toliko puno srama povezanog uz žensku seksualnost da su mogle proživjeti cijeli život bez da su doživjele orgazam.

Za Sontag orgazam je značio mogućnost da vidi nešto što prije nije bila u stanju. To je značilo dovesti tijelo i um u istu točku, privesti ih skupa, koristiti i tijelo kao neku vrstu intelektualne kreativnosti.

Bila je to stvarno revolucija za nju. Ali, i nešto čime je bila prilično prestravljena. Seksualnost može biti i zastrašujuća. To znamo još od Freuda. Može biti ekstremno inspirirajuća, ali i prilično zastrašujuća. A Sontag je oduvijek išla između ta dva ekstrema."

O svojoj homoseksualnosti je šutjela, mnogi su joj to zamjerili.

"Među njezinom generacijom ljudi iz sofisticiranog njujorškog umjetničkog i književnog svijeta bila je raširena ideja da Sontag nije izašla iz ormara zato što je držala da to nije važno. Rekla je da je mislila da je imati ženske i muške ljubavnike ‘najprirodnija stvar na svijetu’.

Ljudi su vjerovali toj rečenici, jer za sebe vjeruju da ih nije briga jesu li drugi muslimani, lezbijke, crnci ili što već. To je vjerojatno i istina! Njih vjerojatno nije briga. Ali, ovo zanemaruje dvije stvari: prvo, puno ljudi u cijelom svjetu jako brine o tim stvarima. Mnogi mrze homoseksualce. Drugo, za mnoge homoseksualce biti gay je vrlo opterećujuće i bolno. To što je Sontag rekla da to nije velika stvar, ne znači da je doista i mislila da to nije velika stvar. To je za nju zapravo bila ekstremno velika stvar", govori Moser u intervjuu. O tome opširno piše u knjizi.

U svojoj kompleksnoj prirodi Sontag je bila neutaživa, proganjala ju je gotovo pa opsesivna glad za još više i više knjiga, više i više filmova, opera, baletnih predstava, više seksa. Otkuda je dolazila ta neutaživa poteba?

"Mislim da je još iz doba rane mladosti shvaćala da je umjetnost može spasiti, da je umjetnost ono što će joj pomoći da ode iz vrlo nesretne kuće njezina djetinjstva. To je dobro procijenila. Dolazi iz vrlo neintelektulane, prosječne američke kuće u kojoj je ljude zanimala televizija, sport, novac, stvari koje obično zanimaju one koje ne zanima umjetnost, filozofija. Znala je da će od takvog svijeta moći pobjeći bude li dovoljno obrazovana, postane li dovoljno široka."

Kad su posthumno objavljeni odlomci iz Sontaginih dnevnika, mnogi koji su je poznavali bili su iznenađeni kad su otkrili koliko je često znala biti bespoštedna prema sebi. Nelaka, ponekad i okrutna prema drugima, takva je bila i prema sebi. Puna oštrica.

"Uvijek sam se identificirala s kučkom koja samu sebe uništava", piše 1960.

"Nisam dobra osoba", zapis je iz 1961. Godine 1965. za sebe kaže da nije više velikodušna, pažljiva, originalna, senzibilina, hrabra…

Na jednom mjestu, piše, da nije "namjerno neljubazna". "Prije će biti da sam tupa, neosjetljiva."

Sosan Sontag imala je samotnjački posao, a cijeli je život samoću podnosila loše. Čak i kad je pisala.

"Mrzim biti sama zato što se, kad sam sama, osjećam kao da mi je deset godina", napisala je 1963., netom prije objavljivanja "Bilješki o 'kempu'". "Kad sam s nekom drugom osobom, ja pozajmim status odrasle osobe + samopouzdanje", dalje će.

"Kako biti sama, kako ne biti sama - vječno pitanje", piše u dnevniku iz 1977.

Moser na tu temu u razgovoru za Jutarnji kaže: "Očajnički je trebala ljude. Nije imala obitelj. Otac je umro kad joj je bilo pet godina, u Kini. Majka je previše pila, flertovala, bila na putovanjima, puno je bila odsutna. Susane je trebala zaštitu, osjećaj sigurnosti i to joj je nedostajalo još iz vremena djetinjstva.

Zato je uvijek oko sebe imala ljude koji bi provodili vrijeme s njom. U starijim godinama je oko sebe imala mlađe ljude koji su bili počašćeni da se mogu družiti sa Susane, sve dok im to ne bi postalo previše, dok ih svojom očajničkom potrebom za društvom ne bi krenula gušiti, shvatili bi da su gotovo pa upali u zamku. A, u one koji su je voljeli, u njih bi nakon nekog vremena počela sumnjati", govori Moser pa zaključuje: "Pravi prijatelj kojega je Sontag imala zapravo je bila umjetnost. To je prijatelj koji nju nikad nije iznevjerio. A ona je doista bila spremna dati život za ljepotu, za umjetnost. Za taj osjećaj motivacije i inspiracije koji je dobivala od umjetničkih djela. To je ta inspiracija koju je ona širila dalje, davala drugim ljudima".

S Annie Leibovitz bila je u vezi do smrti, 15 godina.

Sad je već notorno koliko je Sontag prema Leibovitz bila gruba, kako ju je pred prijateljima omalovažavala, nezamislivo ponižavala. Zašto je Leibovitz ostala s njom?

"Pitate me ono što sam i sam sebe godinama, bez prestanka, pitao svaki dan, u fazi dok sam radio na knjizi. Razmišljao sam, zašto bi zaboga ostala s njom. Leibovitz nije domaćica iz predgrađa, nego žena koja desetljećima ima top karijeru u vrlo zahtijevnom svijetu. Jako žilava. Kad govori o Susane, vidi se da je stvarno voljela tu ženu. I ne krije da je Susane bila teška i nemoguća, ali Anne je totalno sposobna pobrinuti se za sebe. Tako da … teško je o tome suditi.

Jako je teško znati što se stvarno događa u tuđem odnosu. Annie doslovce zasvjetluca kad govori o Susane. Osjeća se ta njezina ljubav i jako je inspirativna."

Sontag Moseru na više mjesta nije bila jednostavna za razumijevanje.

"Nikad nisam posve razumio zašto se nije voljela prati. Mnogi su mi pričali o tome. Doživljavali su je kraljicom Manhattana, fotografirali je poznati fotografi, bila je skoro pa simbol i glamura, gotovo i mode, u neku ruku. A, opominjali su je da - opere zube. Imala je ostatke hrane po odjeći. Posve bizarno. Razmišljam, možda ima neke veze s time da je živjela jako u svojoj glavi, u umu.

image
Benjamin Moser
Eve.b.i/wikimedia.org

Zanimljivo da ste me pitali za orgazam. Mislim da je i to povezano s ovim dijelom. To je taj fizički dio postojanja, tijelo, kojem se pokušala približiti, ali to je njoj bilo jako neprirodno. Tako posvećena umu bila je vrlo ekstremna u toj podjeli između uma i tijela."

Moser je, uz Davida Rieffa, njezina sina, vjerojatno jedina osoba koja je dobila pristup integralnim dnevnicima Susan Sontag, napravio je na stotine razgovora s ljudima koji su je poznavali. "U mom je kompjutoru toliko interesantne građe o Sontag da bih od ovoga što sam skupio mogao napisati još desetak knjiga. Jako je, jako bilo teško izabrati što na kraju od svega toga staviti u knjigu. Baš mi se danas javio Amerikanac koji piše o židovskim emigratima koji pred nacizmom bježe u Ameriku. Pitao me par pitanja. O tome imam svega par rečenica u knjizi, o interakciji Sontag s Herbertom Marcuseom. Ali, imam gomilu neobjavljena materijala i bio sam silno sretan što bar neki dio toga mogu upotrijebiti, dati drugima.

U 19. stoljeću mogli ste pisati višetomne biografije, u Americi smo imali biografije Georga Washingtona u 18 tomova. I, ljudi su to puno čitali. Valjda zato što nisu imali mobitele. Tada su čitali knjige. Danas je to nemoguće."

Neke je stvari, govori, "izostavio jer sam prema Susane i protektivan. Razumijem je. Za neke stvari koje je napravila krivo i loše imam razumijevanja, znam zašto je to napravila, ne mislim da je dobro da je to napravila, ali je razumijem".

Mosera pitam ono što je mnoge do danas ostavilo zatečenima kad je riječ o djelovanju Susan Sontag. Uza neke gotovo pa paradigmatske koncepte koje je pišući otvorila, one o etici pogotovo, zašto je prihvatia nagradu Grada Jeruzalema 2001., nagradu tamošnjih vlasti?

Razni su je molili da odbije, da razmisli. Nadine Gordimer, Židovka kao i Sontag, koja je par godina prije istu nagradu odbila, pisala je prijateljici Sontag da će time podržati apartheid koji Izrael provodi u Palestini. Edward Said upozorio ju je da da je to već 33. godina izraelske vojne okupacije. Ipak, otišla je, nagradu primila, i pri tom održala govor koji je bio … iznenađujuće suhoparan.

"Mnogi Židovi te generacije, kolikogod da bili politički lijevo orijentirani, nikad zapravo nisu razumjeli problem s Izraelom. To je generacija formirana s Drugim svjetskim ratom, s Holokaustom. Pa, čak i ako su znali, intelektualno, što se događalo i odnos s Palestincima, njima je to emocionalno bilo teško shvatiti. To vrijedi i za Sontag. Ona je mislila da će otići u Jeruzalem, tamo održati liberalni govor, nije ni shvatila da će biti iskorištena."

Kompleksna, vječito se propitkujući, od čega je u životu općenito najviše strahovala?

"Najveći strah joj je bio da ne uspije postati ono što bi mogla biti. Ovo će zvučati kao šala, ali ona jest željela biti Thomas Mann ili netko poput Dostojevskog. Vrlo ambiciozna, znala je da u sebi ima nešto fenomenalno, ali cijeli život nije bila sigurna kako se izraziti. Kako raditi ono za što je osjećala poziv da radi. Uvijek se bojala da ne radi dovoljno dobro. Čak je i umirući, na samrtnoj postelji, lagala svom agentu, govorila mu 'Radim, radim, pišem'. Umire, ali još je u njoj želja da se dokaže. Želi vidjeti je li dovoljno dobra. To je bio grozan osjećaj, živjeti s time. Jer, izvana je izgledala tako uspješno, tako glamurozno. Bila je simbol uspjeha. Ali, nikad se tako nije osjećala."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. listopad 2020 20:14