MOJA DOTA

Bildungsoman Nore Verde: Otočno djetinjstvo koje je idilično iako je prožeto nasiljem jednoga barbe

Antonela Marušić
 Ranko Suvar/Cropix
Zadatak književnosti je pružiti priliku čitatelju da se poistovjeti s mukom svijeta i akcijama pojedinca, pa čak i kad je riječ o surovom težaku

Roman “Moja dota” Nore Verde (Antonele Marušić) otvara se scenom obiteljskog nasilja. “To popodne dobila sam prve velike batine od barbe”, piše autorica u ime svoje protagonistice koja može, i ne mora, biti fikcionalizirana verzija Nore - ali je svakako točka identifikacije za mnoge od nas koji smo ljeta provodili na moru s babom i didom; motajući se po dvoru, kužini, iščekujući batine, ćušku, ili barem povišen ton, od nekog člana obitelji kojemu smo dojadili svojim normalnim, dječjim ponašanjem.

O obiteljskom nasilju se dalje u romanu govori bez moraliziranja, a autorica ga opisuje na isti način na koji se opisuje bilo kakva prirodna pojava, recimo izlazak sunca. Ono je tu, događa se, i normalno je kao što je normalno jahati magarca, verati se po smokvi, ili ići u polje raditi.

Ovu otočnu (ali i urbanu, roman se dijelom događa u Splitu) ljetnu priču nosi djevojčica Nela koju pratimo od početka 1980-ih godina. Nela je, već tako mlada, ozbiljni outcast. Trči non-stop po dvoru, igra se s autićima, voli nogomet, a nosi frizuru, kako autorica piše, “na princa Valianta”. Uronjena u svijet stripova (obožava Martija Misteriju), romana i časopisa (posebno je fascinirana njemačkim Bravom) - koji joj nude izlaz iz svakodnevice koja je gotovo u pravilu tretira kao otpadnika - Nela planira svoju osvetu. I to - perom. Sve će, naime, napisati. Jednog dana. I kako je dobila batine od barbe, i kako se sklanjala pod jedno od svojih rijetkih utočišta - smokvu - i kako je prijateljevala s babom i slušala njezine priče, i kako je izbjegavala s njom ići u crkvu, i kako je jahala svog magarca Šokicu i maštala da je kauboj s Divljeg zapada...

Desetljećima nakon, Nela (Antonela) je ispisala tu svoju osvetu. Ali, dobro je sakrila gorčinu i bijes. Jer, u romanu “Moja dota” donosi nam prozu toliko sentimentalnu i nježnu da nam se i taj barba zlostavljač iz romana - zbog topline koja obasjava njezine retke - čini kao rubno simpatičan lik. Nora Verde nije jedna od onih autorica koje svojom prozom pokušavaju promijeniti svijet (ma, baš će ga knjiga promijeniti). Nora Verde bavi se suštom portretizacijom mjesta, ljudi, događaja… ali tako da uzima iz njih najbolje, i onda kad su najgori.

Rodni identitetl

A to je, ako se mene pita, zadatak prave, ozbiljne književnosti. Pružiti priliku čitatelju da se poistovjeti s mukom svijeta i akcijama pojedinca. Pa čak i kad je riječ o surovom i tvrdokornom težaku, pateru familiasu koji dolazi kući s polja i tako razjaren životom i sudbinom - diže ruku na dijete.

Najzad, otočno je djetinjstvo za nju, unatoč neuklopljenosti i sukobima s barbom - zapravo idilični period života. Sama odlazi brodom iz Splita na otok Korčulu, u Velu Luku, gdje ostaje mjesecima, vrzma se među turistima i kao pravo "musavo splitsko dite" pokušava sve saznati, dodirnuti i prokomentirati, neprestano provocirajući okolinu svojim bićem i rodnim identitetom koji otočanima nije po volji.

Osim rodnim, roman Nore Verde bavi se i klasnim identitetom. Nela pripada nižoj radničkoj klasi i često kroz stranice osjeća klasni sram. Kad dobije novu majicu, ona je prvo čuva, ne nosi, samo je gleda - kako bi joj dulje trajala. Dijete je samohrane majke koja stalno radi i ne stiže je konkretno odgajati. Ljutnja zbog društvenih nejednakosti, koju Nela osjeća već kao sasvim mala djevojčica, jedna je od temeljnih tema knjige.

No, Nora Verde nas svojom prozom zavodi i dobro to sakriva. Njezine poante nisu isforsirane i ne bodu u oči. Na ničemu se tu ne inzistira, knjiga "Moja dota" nije nimalo manifestnog karaktera (a mogla je biti neizdrživa u tom smislu). I zato roman pruža zadovoljstvo onom čitatelju koji - duboko ispod zavodljivih redaka o otočnom ljetu - naiđe na ono što je Nora Verde zaista htjela reći. A htjela je reći, i rekla je, mnogo važnih stvari. Neke od njih, reći će neki, odavno već znamo - prevazišli smo ih. Ali, kad bi to bila istina, ne bi bilo "Moje dote".

Taj je roman dokaz da i dalje živimo u svijetu za koji smo uvjereni kako je iza nas.

Baka u dijalektu

U kontekstu današnjih događanja, impresivni su reci koje Nora Verde ispisuje kroz lik svoje babe. Ona joj često pripovijeda priče iz svog života, pa i one o zbjegu u izbjeglički logor El Shatt na istočnoj strani Sueskog kanala, gdje je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka i primorja. Baba priča otočnim dijalektom, kao dijelom i junakinja Nela. Ali, ti su reci pitki, klize nekako i onima koji nisu odrasli uz taj specifični, otočni leksik. Za svaki slučaj, na kraju romana autorica je dodala i glosar. Pomaže.

"Ulizli smo u ti veliki brod, u mraku smo uhodili jedni za drugima, jedva smo vidili prid sebe. Ni se smilo palit puno svitala jerbo su se Ingleži strašili da nas ne bi Njemci vidili i vrgli bumbe na nas", prepričava Neli baba, dodajući kako se na brodu natiskalo "priko iljadu svita". Ljudi su ležali jedni preko drugih.

Amerikanci su objavili nedavno fotografiju na kojoj se vidi osamstotinjak Afganistanaca koji su se tijekom bijega iz zemlje nagurali u avion C-17, koji inače prevozi do 150 putnika. Fotografija je u času postala amblematska i čudesna - kao da takvo što svijet do sada nije vidio.

Ali, vidio je. Vidjela je i Nelina baba, prije skoro osamdeset godina. Taj svijet je i dalje tu i, sudeći prema fotografiji Amerikanaca, ne ide nikamo. I zato, do idućih velikih zbjegova, preostaje nam čitati romane. U njima sve već piše.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 17:41