Nije da je Zagreb stisnula prava zima, iako smo kalendarski u zimi i mrak je već bio odavno pao kad se malobrojna publika, par desetaka ljudi, polaganim koracima u ponedjeljak uvečer popela do livada iznad ljetne pozornice na Tuškancu. Došli su slušati poeziju u čast snijegu, na festival koji su organizatori, hrvatski, s idejom da se širi međunarodno, nazvali "50 Poems for Snow". Svake godine, a ovo je deseta zaredom, nađu se prvi dan kad snijega u Zagrebu padne dovoljno da se makar i nakratko zadrži u gradu, uhvati po tlu. Dođu pjesnikinje i pjesnici, pa na livadi, u mraku, svijetleći baterijom mobitela, čitaju poeziju. Da je zima nikakva, odavno poražena, jasno je čim su morali čekati do veljače gotovo na izdisaju i pritom jedva uhvatili dan s kakvim-takvim snijegom.
Penjemo se popločanom uzbrdicom uz Dubravkin put, do livada na Tuškancu. Poneki oklijevaju u mraku zagaziti na livadu, nije snježnobijela već otužno blatnjava. Mokra zemlja na mnogim je mjestima proparala, pokidala snijeg što u nesigurnim, tankim tragovima prianja o tlo, ne gledaš li kud staješ, blata je u cipelama.
Publika je gologlava, rijetko tko da ima rukavice ili kakav šal, niti jednog ne vidim da se skutrio onako kako se već uvučemo u sebe, pognemo i usučemo kad uhvati prava zima. I crvena kapa na glavi pjesnikinje Martine Vidaić doima se više kao veseo ukras. Funkcionalnije pokrivalo ovakva zima ne traži.
Ali, ta zima, baš ovakva kakva jest, nikakva i posve poražena, treba glasne pjesnike. Šteta što "50 Poems for Snow" ne traje dulje od jedne kratke večeri u kojoj tri pjesnika pročitaju nekoliko svojih i jednu pjesmu autora kojem je te godine posvećen festival. Kad već dočekamo snijeg ili barem njegove obrise, dok hvatamo tek njegove bijele konture, sad kad je tako nestalan, kao paučina fragilan, valjalo bi da makar i takvom dugo nazdravljamo poezijom.
Martina Vidaić pročitala je pjesmu "Glava Ivana Gorana Kovačića" iz njezine nove zbirke "Grad: konstrukcija" koja ovih dana izlazi u nakladi V.B.Z.-a. Josip Čekolj pjesmu o dječaku pred žetvu.
Poezija što je čitaju uglavnom nije nužno vezana uz snijeg. Martina Vidaić, Zadranka koja od snijega ne bježi, ipak je za čitanje pronašla i jednu svoju pjesmu u kojoj je snijega, objavljenu u poznatoj zbirci "Mehanika peluda".
Slušam mladog pjesnika Nikolu Serdara iz Gospića, čita svoje tri kratke pjesme, s kolegama stoji, nisam sigurna vidim li dobro u mraku, pod stablima rascvjetalih krošanja!? "Cvjetovi zla", prođe mi glavom, makar je festival daleko od Baudelairea; ove godine posvetili su ga Garcíji Lorci.
Čekam trenutak između dvije pjesme da pljesak pjesniku utiša korake po vlažnoj zemlji, prilazim krošnjama, provjeravam jesu li to latice. Divlja trešnja. U punom cvatu.
Festival koji su pokrenuli i vode Saša Šimpraga i Aleksandar Hut Kono, svake je godine posvećen jednoj pjesnikinji ili pjesniku. Nekom velikom, globalno znanom imenu, jer se "50 Poems for Snow" iz Zagreba proširio na tri kontinenta, pa je bitno izabrati dobro poznate autore koji su prevođeni na mnoge jezike kako bi njihove pjesme na snijegu mogli čitati od Tennesseeja do Kambodže.
"Festival se širio spontano, kako se zainteresirao tko od prijatelja ili poznanika, odnosno putem društvenih mreža", govori Šimpraga. Nabraja gradove gdje su dosad čitali u snijegu, spominje Sarajevo, Prag, Helsinki, Priština, Prizren, armenski Erevan, Beograd, Novi Sad, Pančevo, Beč, Sofiju, Toulouse, Maribor, Stockholm, Delnice, Dubrovnik, Otočac, Veliku Goricu, Čakovec, Đakovo, Koprivnicu, Križevce, Osijek, Petrinju, Požegu, Sinj, Sisak, škotski Edinburgh, New York City, Sewanee u Tennesseeju i Berlin, a imali su i "monsunsko izdanje" u Phnom Penhu.
Zašto poezija snijegu ili poezija u snijegu? "Činilo mi se interesantno da poezija izađe u grad. Kad smo počinjali, prije deset godina, bilo je puno manje pjesničkih događaja nego danas. Ovo je bilo jedan od prvih događaja koji je popularizirao poeziju u javnom prostoru", govori Šimpraga.
Jedne od prvih godina festivala "50 Poems of Snow" tadašnje su izdanje posvetili Tomasu Tranströmeru, a švedski im je nobelovac, tada pri kraju života, kad je to čuo - poslao pozdrave, prepričava nam zgodu koja ga se dojmila, pa spominjemo onu klupu ispred Bookse u Martićevoj gdje su potom dali ugravirati Tranströmerove stihove.
Podsjeća da je u zagrebačkim Gajnicama nekad bio Park Federica Garcíje Lorce. Preimenovali su ga 2002. godine. Sada se zove po 101. brigadi, koja u Zagrebu već ima istoimeni trg. "Takva praksa dvostrukih imenovanja protivi se i pravilniku o imenovanjima i to ime Parku treba vratiti, pa i zato što je rijetko metropolitansko obilježje grada", kaže.
Osvrćemo se uokolo, s livade Tuškanca u mraku gledamo u toranj crkve svetog Marka. Na mjestu gdje stojimo nekad su bila sportska igrališta, na njih su dolazila djeca iz gornjogradskih škola. Odavno je sve zapušteno, devastirano. "Htjeli smo festivalom reafirmirati ovo mjesto na kojem ne treba ništa graditi, nego ga treba zadržati u javnoj namjeni, ne davati u koncesiju, ne privatizirati", rezolutno kaže Šimpraga.
U mraku livade vidim ženu koja u ruci prevrće grudu, napravila ju je od ono malo snijega što ga je skupila s blatnjava tla. Snijeg u Zagrebu više gotovo da i ne pada, organizatori kažu da je ovo bio - zadnji festival. Od zime su, eto, olako odustali i pjesnici.