Bio sam klinički mrtav punih 40 minuta. Nakon što sam se ‘vratio‘, danima sam halucinirao. I posve promijenio život, shvatio sam što je najvažnije

Nakon srčanog zastoja, uzrokovanog nasljedom srčanom bolesti te stresom na poslu, Patrick Charnley proglašen je klinički mrtvim, no to je bio tek početak njegovog novog života. Iako je pretrpio ozlijede mozga, koje su utjecale na njegov vid te izdržljivost, pa više ne može raditi niti živjeti kao prije, novi život draži mu je od starog, piše BBC, koji otkriva da je muškarac, koji se ne sjeća gotovo cijele godine koja je prethodila srčanom udaru, napustio odvjetnički posao, a inspiriran novom perspektivom, napisao je i roman "This, My Second Life".

U smjeru nove karijere odvele su ga vizije koje je iskusio tijekom oporavka. Naime, Charnleyjevo srce nije kucalo čak četrdeset minuta, a to iskustvo slijedile su višetjedne halucinacije, piše The Guardian, s kojim je Charnley podijelio svoju priču, koja je započela u veljači 2021. godine.

Jedne večeri, za vrijeme lockdowna, dok je sa suprugom Alexom gledao televiziju i jeo kobasice i pomfrit, Patrick je počeo proizvoditi čudne zvukove. Iako je prvo pomislila da se šali, a zatim i da se guši, Alexa je vrlo brzo shvatila da je riječ o Patrickovom srcu.

Naime, kardiolog je Patricku obznanio da će se unutar šest mjeseci morati podvrgnuti operaciji kako bi mu popravili srčani zalistak.

"Što ako ne odeš na operaciju?", pitala je Alexa, a Patrick je odgovorio: "Naprosto ću umrijeti". Rekao je to u šali, jer problem nisu smatrali toliko ozbiljnim, no on je to, ispostavilo se, itekako bio.

Kada mu je pozlilo, do trenutka kada mu je pladanj iskliznuo iz krila na pod, već je, kaže, bio klinički mrtav. Srce mu je prestalo kucati, a prestao je i disati. Doživio je srčani zastoj.

Zastrašujuću epizodu je srećom preživio, zahvaljujući pomoći supruge i sina, kardiopulmonalnoj reanimaciji koju je izveo njegov prijatelj i susjed Peter te hitnoj pomoći.

Patrick Charnley, Tess Charnley i Frank Charnley, djeca Helen Dunmore, prije njegova srčana zastoja

Daniel Leal/afp/profimedia/Daniel Leal/afp/profimedia

U bolnici, u koju je stigao bez svijesti, ostao je dva mjeseca, nakon čega se vratio kući - oslabljenog vida i s oštećenjima mozga, kao i potpuno izmijenjenom perspektivom.

Halucinacije i knjiga

Nakon što je završio u bolnici, Alexa je prolazila teške trenutke. Dok je Patrick bio u komi, nesvjestan svega što se događalo, ona je živjela u strahu za njegov život.

Nekoliko dana kasnije, Patrick se ipak probudio, a bolnica mu je omogućila da obavi poziv i javi se Alexi. No, iako budan, pacijent nije bio potpuno priseban. Narednog dana saznao je i da je slijep. Bila je to, priča, posljedica oštećenja na mozgu uzrokovanog nedostatkom kisika.

Kroz nekoliko dana, primio je posjet. Usprkos pravilima lockdowna, posjetila ga je Alexa. Kako je bio vrlo zbunjen i dezorijentiran te je halucinirao, doktori su smatrali da bi mu taj susret mogao pomoći. Iako se, kada je stigla, upravo vratio sa snimanja mozga, Alexi je rekao da je bio na premijeri filma o pčelama.

U danima koji su uslijedili supružnici bi se čuli preko video poziva, a Alexa tvrdi da je Patrick bio potpuno nesvjestan svega što se dogodilo te da se smijao i šalio kao da je na zabavi. Kako supruga, tako i medicinsko osoblje, Patricka bi višekratno upoznavali s činjenicom da je doživio srčani zastoj te zadobio ozlijede na mozgu, no on bi tu informaciju istog trena zaboravio.

Nekoliko tjedana kasnije podvrgnut je brojnim testovima, koji su otkrili da ga memorija, kao i niz drugih kognitivnih funkcija, smještaju u 2% populacije, na dnu ljestvice. Za jednog Alexinog posjeta, Patrick je suprugu upitao i zašto ga ne posjećuje majka, da bi potom saznao da mu je majka preminula prije tri godine.

Tijekom drugog tjedna vid mu se djelomično počeo vraćati, no i dalje je imao problema s procesuiranjem viđenog. U to vrijeme doživljavao je i halucinacije. Jedna od njih na njena je ostavila ozbiljan dojam te je iz nje potekao roman koji je kasnije napisao.

U toj halucinaciji nalazio se u bolnici u Dublinu, negdje u prošlosti. Bio je sam u maloj, zatamnjenoj sobi. Vrata su bila odškrinuta, a vani je bila grupa mladih medicinskih sestra s irskim naglaskom. One su sjedile oko stola, pod svjetlom uljane lampe te tiho pričale. Šaptale, zapravo.

"Osjećao sam se toliko zbrinuto, kao da mi ništa ne može nauditi, i to je duboko utjecalo na mene", ispričao je Patrick, koji je veoma zahvalan liječnicima, medicinskim sestrama i drugom osoblju koje je brinulo za njega.

Iako mu je zdravlje bilo ozbiljno narušeno, za oporavka osjećao se, priznaje, zadovoljno i zaštićeno od svijeta.

"Prije sam pokušavao balansirati između stresnog posla, lockdowna i podučavanja od kuće. A sada sam samo satima sjedio ili ležao, ne misleći ni na što, plutajući kroz vrijeme. Aktivni dio mog mozga je bio isključen i doživljavao sam samo senzacije, a ne misli. Bilo je to poput tišine nakon velikog sudara", ispripovijedao je.

Tu senzaciju potpunog mira kasnije je rekreirao zahvaljujući pisanju, koje je postalo njegovo utočište.

Usprkos disleksiji te činjenici da je zbog ozlijede mozga osjećao ekstremni umor, nastavio je pisati u svoju bilježnicu, malo pomalo, svakih nekoliko dana, kroz tri godine.

Zahvaljujući pisanju spoznao je koliko ga je njegovo iskustvo dubinski promijenilo.

"Sada svijet vidim drugačije i, iako sam vrlo limitiran, u odnosu na ono što sam mogao prije, osjećam se slobodnije i otvorenije", tvrdi Patrick, čija je majka također bila spisateljica.

Kada su knjigu odlučili izdati, Patrick se, kaže, osjećao kao da je dobio priliku za novi početak te je shvatio da je pisanje ono čime se želi baviti.