ZUB KRITIKE
Igor Mandić
Igor Mandić

Bojim se pisaca decidiranih iskaza, stavljenih na početak, jer obično iz njih ništa ne slijedi

Ukoliko ovo nije krimi priča(nje) onda je tek sramežljivo i u problematiku neupućeno baratanje/prigovaranje općim mjestima
Igor Mandić
 Boris Kovačev/Cropix
Objavljeno: 14. studeni 2020. 22:23

Jednom davno, u mutnim mitskim vremenima, susreli su se, nakratko, jedva se okrznuvši, ma baš SIZIF i EDIP, ali treba imati na umu da je riječ o suvremenoj anegdoti, u kojoj se na primitivan način, seoskim mudrolijanjem, pokušava ismijati hiljadugodišnje (s)misono značenje jedva dobro načutih likova. Uglavnom, dok je nesretni Sizif, inače osnivač i pravi kralj Korinta, sada po Hadu, vladaru podzemnog svijeta, osuđen da do vječnosti tura-gura golemu kamenu gromadu na vrh nekog brda (nešto kao "Goli otok" iz antičkoga mita?), usput, dok se oznojen i uspuhan, zaustavlja na tren, gle ti slučaja, pokraj staze zafrkava ga netko, čini mu se, spadalo! A, kad tamo to bijaše Edip (o kojemu se i dan-danas šire tračevi, čak i po bljezgavim američkim TV-krimi-serijama a' la "Soprano"!), koji se, čačkajući zube posprdno obratio umornom osuđeniku: "Guraš ti Sizife, guraš, a..." Na takvo podcjenjivanje Sizif se obrecne i uvredljivo odgovori, ne vodeći računa o mitskom kontekstu: "Ma, jebi si mater, Edipe..." i produži svojim mučnim poslom.

Ispričavam se na vulgarnoj "poučnosti": svi, ili barem mnogi, znaju ili su naučili kako je Edipa, kralja, Tebe, sudbina dovela u neugodnu situaciju, naime, da slučajno ubije svoga oca i da se onda oženi njegovom udovicom, koja mu bijaše majka, a da on toga nije bio svjestan, pa da je tako Sizif iz vica, i ne znajući pogodio u sridu. Ovu prastaru anegdotu iz tebanskih mitova, iz zaborava je, također vrlo, vrlo davno, izvukao grčki dramatičar Sofoklo (iz 5. st. pr. n.e.) i možda bi se ova, unatoč njegovim vrijednim tragedijama, izgubila u bogatstvu mitske predaje, da je bečki gosp. prof. Sigmund Freud (1856. - 1939.), poznat kao otac psihoanalize, nije početkom 20. st. transfigurirao/premodelirao i od nje stvorio ono o čemu pjevaju i žabe na grani, a cvrkuću vrapci u bari, a to je famozni EDIPOV KOMPLEKS (a to bi bilo ukratko: zaljubljenost, obično muškog, djeteta u majku i mržnja naspram oca, koja eventualno dovodi do neželjenih, krvavih/osvetoljubivih posljedica).

Kad sam u knjizi "Velika stvar" (sveščić od cca 160 str.), na prvoj stranici, u prvim recima, naletio na uzrečicu /tvrdnju o "ubojstvu oca" i kad se ispostavilo da će to pasti na um nekom dječaku (bezimenom, nazovi "protagonistu" ovih ukoričenih stranica), posumnjao sam da bi gđa Gašpar, inače vrlo plodna autorica (rođ. 1973. u Zagrebu), željela tematizirati baš nešto tako krupno, kao što je spomenuti kompleks. Bojim se pisaca decidiranih iskaza, stavljenih na početak, jer obično iz njih ništa ne slijedi, logično, prirodno pripovjedački suvislo (kao što je u ovom slučaju!). To ovako počinje:

"Ja sam jedan od onih koji su ubili oca. Takvih nas je na svijetu mnogo".

Ukoliko ovo nije krimi priča(nje), a o tome nema nikakve naznake, onda je tek sramežljivo i u problematiku neupućeno baratanje/prigovaranje općim mjestima (kao u narodu iskrivljenoj predaji poput one u uvodnom vicu ovoga teksta). Nezgoda je u tome što je Freud mitskome (Sofoklovom) Edipu podvalio preveliko značenje: ono što je u mitu bila sudbina, to je kod Freuda postala biološki univerzalna zadatost (mutatis mutandis, moglo bi se zaključiti da to izlazi na isto!?).

Oni koji su poricali univerzalnu važnost Freudove ideje (poput prezervativa navučene na "libidni stadij", njegovu opsesiju, koja mu je odredila čitav golemi opus), lako su primijetili da "Freud nije našao nikakve tragove Edipovog kompleksa u većini zdravih odraslih osoba" (kako zaključuje mudra Karen Horney (1885. - 1952.) u "Novim putevima psihoanalize", orig. 1939.; spr. Prev. Izd. "Kosmos", Beograd, 1965.), te da je dalje samo filozofirao vrlo uspješno uglavivši tu sintagmu u Edipovom kompleksu, u cjelokupnu bjelosvjetsku kulturu... Ovako, obilazeći kao mačak oko vruće kaše (usput: tko je u posljednjih, recimo stotinjak godina, vidio /čuo, da se naše kućne ljubimce hrani nekakvom kašom, kad oni više vole svoje specijalizirane obroke iz vrećica i fine keksiće, raznih vrsta; ovo usput, da se vidi što je "lijenost sjećanja", pa da i danas izgovaramo fraze iz davno prošlih vremena).

 Vraćam se na kurzivni početak sveščića gđe Gašpar, a koji je ukupno s ovim posljednjim objavljenim djelom "svrstava u sam kvalitativni vrh suvremenog hrvatskog romana" (što tvrdi pogovorateljice ovoj knjizi, gdje Andrijana Kos-Lajtman, u recenziji koja je naslovljena "Patricid-pečat na hladnoću svijeta", a ubila me Zeusova munja ako razumijem što to znači!).

"Velika stvar" je (ma, baš) je nizanje sitnih skica/vinjetica iz života neke bezimene obitelji (nema obiteljskog prezimena, otac i majka bez imena su, kao i baka, tek se kćerkica naziva Magdom, a provodni lik, neimenovani je dječak osnovnoškolske dobi). Neidentificirani lokalitet, da ne kažem, regija/država, nepostojeća imena susjednih sela, sve je to u anonimnosti/inkognito, da bi se prikazalo/reklo, što? Pa, ništa značajno, ni zanimljivo (ma, baš), kao što su i vremenske determinantne nepostojeće (što se događa, kada, gdje i zašto?).

"Velika" je "stvar", u očima brace i seke, kad pomalo "pomaknuti", originalno-ekscentrični otac, koji svoju obitelj drži na okupu propisujući za sve nekakav Novi Zakon, jedanput naruči i u stan unese veliku fotelju (e, kako bi u noj ugošćavao "klijente", koje iscjeljuje svojom bioenergijom). No, kao mali poduzetnik, kojemu ništa ne polazi za rukom, otac stalno nešto drugo proglašava "Velikom stvari", zbog koje se dječica trebaju dolično ponašati. Dječak i sestrica Magda vrlo su bliski, a umiljavaju se jedino baki (s majčine strane), dok s vlastitom majkom nemaju neki suptilniji odnos. Osim jednog gnjevnog ispada, kad je otac, zbog neposlušnosti, išamarao i ošišao kćerkicu, u obiteljskom životu izolirane male zajednice nema uopće snažnih konflikata, koji bi mogli dovesti (recimo dječaka) do anksioznosti i neprijateljstva prema roditelju.

Mali poduzetnički (ma, baš) poduhvati propadaju jedan za drugim, a dječak sve to prati ravnodušno, skoro autistički, često prekidajući školsku nastavu (koju, kakvu, gdje?) i baš mu odgovara što se otac s time slaže, što maloga svejedno vodi do neobrazložene/decidirane odluke: "Odlučio sam jednom ubiti oca". Samo, tako, rekla je pogovorateljica, za koju "ubiti oca znači staviti pečat na hladnoću svijeta. Osloboditi i zatočiti sebe"!??

Ovaj sveščić (koji ne mogu nazvati romanom, ni zbirkom pripovijetkica), lišenoga fabulativne niti, zato je od pogovorateljice opterećen komplimentima, kao što su "poetičnost izraza, lirske atmosfere, dojmljivo birane riječi, ekspresivne slike", a da je sve to, k tome, "društvena satira pomalo alegorijski postavljena", na koji način "prerasta u unikatno pletivo sitnog boda", zbog kojih mi je komplimenata drago što do sada nisam bio primoran čitati djela gđe M. Gašpar (pet romana 2010. - 2019., a ovaj je šesti, AKO je roman). Napokon, kako i zašto ovakva "proza", recimo "sitnog boda" (je li to eufemizam za "chick-lit"?), uopće može doći do knjižarskih polica. Tko je odobrava /ocjenjuje prije tiskanja? Nekada su (ma, baš, stara bedasta praksa) po 2 recenzenta bila potpisana u knjizi, pa se znalo na koga svaliti hvalu ili dići hajku, ali ovako, zar je nakladnik, cij. g. Josip Pandurić jedini odgovoran (ma, baš)???

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. studeni 2020 22:25