Bojim se pisaca decidiranih iskaza, stavljenih na početak, jer obično iz njih ništa ne slijedi

Jednom davno, u mutnim mitskim vremenima, susreli su se, nakratko, jedva se okrznuvši, ma baš SIZIF i EDIP, ali treba imati na umu da je riječ o suvremenoj anegdoti, u kojoj se na primitivan način, seoskim mudrolijanjem, pokušava ismijati hiljadugodišnje (s)misono značenje jedva dobro načutih likova. Uglavnom, dok je nesretni Sizif, inače osnivač i pravi kralj Korinta, sada po Hadu, vladaru podzemnog svijeta, osuđen da do vječnosti tura-gura golemu kamenu gromadu na vrh nekog brda (nešto kao "Goli otok" iz antičkoga mita?), usput, dok se oznojen i uspuhan, zaustavlja na tren, gle ti slučaja, pokraj staze zafrkava ga netko, čini mu se, spadalo! A, kad tamo to bijaše Edip (o kojemu se i dan-danas šire tračevi, čak i po bljezgavim američkim TV-krimi-serijama a' la "Soprano"!), koji se, čač...