Janusz Kica

‘Činjenica je da se u Poljskoj događaju opasne stvari i to već dugo traje. No, imamo uskoro izbore...‘

Janusz Kica

 Tomislav Kristo/Cropix
‘Svjetlo pada ‘ prva je premijera ove sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih

"Svjetlo pada", prva premijera ove sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih, priča o disfunkcionalnoj obitelji uhvaćenoj u doba kad Christine, majka, umire od moždanog udara. Na što se ljudi osvrću, što im je bitno kad su dani sasvim odbrojeni? Što se u životu, na samom kraju, uopće računa?

Christine umire svjesna da će "u tom istom trenutku umrijeti još 6360 ljudi negdje u svijetu. 15.000 ljudi će se roditi."

Bila je dvanaestogodišnja djevojčica kad je njezina majka otišla od kuće. Piti je počela s četrnaest, gutala je alkohol ne bi li potisnula osjećaj da se nigdje ne uklapa. Sa sedamnaest je zatrudnjela s muškarcem "koji je nije volio onoliko koliko je ona voljela njega". Rodila je kćer. S devetnaest se udala za drugog. Njega je zavoljela, s vremenom. Dobila još jednu kćer, a zatim i sina.

Kad su djeca tek malo narasla, opet je počela piti. Skrivala je boce, pijana dolazila u školu. Sad majka troje davno odraslih ljudi umire u dućanu kupujući votku. Umire... i pokušava popraviti prošlost. Barem djeliće.

Autor drame je Simon Stephens, britanski dramski pisac često izvođen širom Europe, najviše na engleskom i njemačkom.

Stephensa u ZKM-u postavlja Janusz Kica. Ovo je Kici treći put da režira komad Simona Stephensa. Dosad je postavio "Birdland" (SNG Maribor), nazvan po pjesmi Patti Smith, te dramu "Maria" (SNG Ljubljana).

Stephens do sada nije izvođen u Hrvatskoj. "To je autor čija mi je vizija kazališta jako bliska. Osjećam da voli glumce i piše za njih. Volim i njegov suptilan humor, inteligenciju, maštu. Svi njegovi komadi na neki su način univerzalni. Iako se radnja događa u engleskim provincijama, pričaju o stvarima koji se tiču svih nas", govori Kica.

Što je na samom kraju života bitno? "To što je na kraju života bitno odlučuje svatko za sebe. Stephens zagovara empatiju i dobrotu, premda je svjestan da su to danas prilično zahtjevna očekivanja jer svijetom vlada cinizam. U svojoj drami bavi se nečime što svi razumijemo, a to je obitelj. Zapravo skoro sve njegove drame ispituju prirodnu snagu obiteljskih veza. Vitalna povezanost obitelji ostaje do danas unatoč svemu. To što se događa unutar obitelji je ključno, to su znali i stari Grci, to zna i ‘Stari zavjet‘. Sve su sretne obitelji, kako je govorio Tolstoj, slične, a svaka je nesretna drugačija, svaka je nesreća posebna. U ovom komadu majka koja umire pokušava popraviti stvari, nekako korigirati greške, čak i kad je za to prekasno. To ima metaforično značenje jer je osoba koja to pokušava mrtva. Na kraju života možda je važna i refleksija o tome što uopće prenosimo na djecu ili bolje rečeno na generacije koje dolaze iza nas, jer ne moramo svi imati djecu. Te generacije i ono što im ostavljamo, to je ono što bi nas moralo zanimati."

Radnja je suvremena, događa se 2017. "U komadu je deset likova i nema tu tzv. malih uloga. To nije komad s jednim ili dvama protagonistima i hrpom malih uloga oko njih. Budući da govori o odnosima, da je autor Simon Stephens i da se postavlja u ZKM-u, kazališnoj kući gdje se zajedništvo kultivira godinama, ovo je ansambl predstava, svi su često zajedno na sceni i svi glumci imaju izazovne zadatke. Kazališna forma Simona Stephensa je u svakoj njegovoj drami nova i inventivna. Suočiti se s takvim autorom je avantura. Stephens piše dijaloge kao malo tko, jako su eliptični i gusti", pojašnjava Kica te nastavlja:

"To je autor koji je u stanju napisati likove i situacije koje su kompleksne na način da glumac, kad se suoči s njegovim likovima, ispituje vlastitu glumačku kondiciju. Radni proces je prilično kompliciran i zahtjevan, a na kraju sve mora izgledati prirodno i lako".

Imaju li hrvatski glumci neku specifičnost u odnosu na germanske kolege, pitamo Kicu, koji je formiran i puno je radio u njemačkom i austrijskom teatru, baš kao što puno režira i po Sloveniji, Hrvatskoj…

"Glumac je glumac. Glumce svijeta, bez obzira na to otkud dolazili i gdje igrali, spaja posvećenost, a dijeli ih jezik. Ali to što ih spaja, što ih čini sličnima bitno je jače od onoga što ih razdvaja. Razlike među glumcima, kad radite u različitim zemljama, zapravo su vezane uz mentalitet. Ovo što ću sad reći možda će zvučati klišeizirano, ali recimo njemački glumci jako rado diskutiraju, žele ‘do kraja‘ intelektualno doprijeti do teksta, a naši, slavenski glumci više slijede intuiciju. Mogu to tako kazati jer sam neke iste komade postavljao dva, tri puta s njemačkim i austrijskim glumcima pa sa slovenskim i hrvatskim. Čini mi se da su glumci u Hrvatskoj možda više tjelesni, da ih malo više zanima govor tijela, što sigurno ima veze s emocionalnošću. No, smatram da glumiti znači misliti, a ne doživljavati. Doživljaj dolazi sam od sebe, ako se zamisli stvar, ako se misli stvar, ali ipak mi imponira ta spremnost tijela na sceni. Volim tjelesni teatar."

Vraćamo se u razgovoru na Stephensa. Kica komentira: "Ovo je intrigantan i izazovan komad. To je i zadnji Stephensov komad, napisao ga je 2019. Doduše, ne znam, možda je u međuvremenu i nešto novo napisao. Želio sam da on zaživi u ZKM-u. Drama je pisana fragmentarno, ali postoji čvrsta priča, bolje rečeno nekoliko njih istovremeno. Intrigira me ta simultanost motiva i scena. To je izazov. Interesantan je zadatak za redatelja voditi gledatelja kroz komad tako da, usprkos činjenici da su svi glumci na sceni, njih desetoro, može pratiti priču svakog od njih. Stephens je mogao napisati i posve linearnu dramu, posvetiti se svakom od svojih lica kontinuirano, napisati tri scene zaredom pa ići dalje, no on to tako ne radi. On namjerno kreira jednu vrstu preciznog kaosa. To možda ima veze s teorijom vremena, koja ga zanima. Vrijeme nije linearno. Naravno da postoji određena cikličnost vremena, godišnja doba, da se to sve vraća i vrti u krug. Ali, može se na vrijeme gledati sasvim drugačije - ništa ne prolazi, ono što se događa sada događalo se i prije i događat će se u budućnosti. U procesu postavljanja komada taj aspekt mi je bio posebno zanimljiv. Osim toga, ako se komad čita ili gleda pažljivo, vidite povezanost između svih scena, fascinantnu mrežu odnosa u istovremenosti".

Janusz Kica Poljsku je napustio 1981. Nikada tamo, spletom okolnosti, nije režirao. Što mu danas znači Poljska? "Poljska je prošlost, moje djetinjstvo, ne bih tu ništa mistificirao. Imam tamo rođake, to mi je važno i drago. Imam sentiment prema svemu tome. Naravno da pratim što se događa u Poljskoj, znam što mi se politički sviđa i što me brine."

Izmještena pozicija kompetentnog promatrača, Poljaka koji događaje u zemlji promatra izvana, daje mu drugačiju perspektivu. Dovoljno je blizu, a ipak daleko. "Distanca uvijek omogućava malo drugačiji pogled na stvari. Ali, s druge strane, to je i prilično mučno jer nisam više tamo doma. A nisam ni tu doma. Mogu tvrditi da sam tu doma, ali govorim jezik s akcentom koji me izdaje da nisam odavde. Ja se, naravno, u Poljskoj osjećam kao kod kuće, ali istovremeno i ne."

Gdje je dom? "Dom je tamo gdje je moja draga žena i to je jedino mjesto koje bih se usudio zvati domom. Naravno, dom je i moja soba u kojoj sam odrastao u Wrocławu. Ali, dom su ljudi. Dom na neki način mogu biti i kazališta. Kozmopolitski sam odgajan. Prilično sam rano bio siguran da ću otići iz svoje sredine i živjeti na drugim mjestima. Gdje, to je već pitanje slučaja."

Britanski komad, koji je vjerojatno prvo čitao u izvorniku, postavlja u Zagrebu. Na kojem jeziku razmišlja dok hoda Teslinom nakon probe?

"Ako pišem bilješku s probe, kritiku probe, pa to kasnije pokušavam pročitati, često se dogodi da vidim da sam pisao na tri različita jezika - na poljskom, njemačkom i hrvatskom. Postoje područja gdje mi je neki jezik bliži. Budući da sam odrastao u njemačkom kazalištu, takozvani kazališni žargon mi je najbliži na njemačkom. Postoje stvari koje su dio tog posebnog unutarnjeg jezika kazališta za koje ne znam kako bih ih mogao reći na poljskom."

Iznenađuje li ga politička scena Poljske, razvoj događaja ili je to… predvidljivo? "Iznenađuje me, naravno, jer na to gledam prilično emocionalno. Nisam analitičar koji sjedi i kaže: ‘Mene to ne iznenađuje jer to i to se dogodilo pa je takva i takva situacija dovela do toga i toga‘. Sram me je nekih stvari koje trenutačno radi vladajuća kasta, pokušavam si to objasniti. S druge strane, znam da to o čemu se izvještava u vezi Poljske u stranim medijima ima veze tek s jednim dijelom poljske nacije. Naravno da čitava nacija ne razmišlja jednako. Ali, kad to gledate izvana, ljudi jako brzo uopćavaju stvari pa kažu: ‘Poljaci su takvi i takvi‘. No, kad pogledate s koliko je glasova stranka Kaczyńskog pobijedila na izborima i koliki je uopće postotak građana izašao na izbore, vidite da samo trećina Poljaka daje podršku tom čovjeku i toj stranci. Ali, činjenica je da se u Poljskoj događaju opasne stvari i to već dugo traje. Imamo uskoro izbore. Kako već znate, ništa ne traje vječno."

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
29. svibanj 2023 21:35