Vijest o iznenadnoj smrti novinara i pisca Đermana Senjanovića Ćiće (r. 1949. u Splitu), preksinoć u rodnom gradu, strašna je objava da više ne možemo očekivati njegove nove tekstove.
U pameti ostaju Senjanovićevi stari tekstovi, objavljivani na raznim mjestima, ali prvenstveno u Feral Tribuneu (jedan od osnivača), Slobodnoj Dalmaciji i Novom listu, odakle je otišao u mirovinu početkom ove godine. Ostaju njegove knjige u kojima je sabrao dio svog novinskog stvaralaštva (Dorin dnevnik, 1977; United Split & America, 1998; Vidi, vidi, teletina, 2001; Evo me u posteju, 2007).
Moćnici kao smrtnici
Bio je jedan od onih samosvojnih novinskih autora koji svake novine u kojima rade čine prepoznatljivim. Prkosio je tvrdnji da sredina čini ljude i pokazivao svojim radom da ljudi čine sredinu. Ćićo Senjanović “činio” je svake novine u kojoj je radio posebnom i to prepoznatljivošću svoga autorskog rukopisa i jezika. Imao je tu snagu da novohrvatske moćnike, prvenstveno političare, doživljava i opisuje kao obične smrtnike. Njegove su svetinje bile istina i samosvojno uvjerenje u vremenima i nevremenima kada je to značilo stršati iznad usamljene gomile, i trošiti se.
Ili Senjanovićevim riječima: “Ne bi se odreka nekakvih svojih stavova, svoga jezika se ne bi odreka, a za sve drugo...” Njegov je čakavski bio stanoviti problem za ne-čakavce. Pa ipak, mnogi su ga savladavali samo da bi došli do Ćićina mišljenja. Senjanovićeva “Dora” svojom je ironijskom štokavštinom pokazala da nikada nije stvar u narječju, nego u umijeću pisanja i ljepoti misli.
Surovo vlastit i kritičan
Ćićo Senjanović davao je novinarskoj profesiji dostojanstvo u ne baš dostojanstvenom vremenu. Samo je Ćićo videći fotografiju dječačića Vjerana s ocem Tomislavom Zuppom uskliknuo od sreće, i to javno, u novinama. Bio je surovo vlastit, kritičan i - nježan istovremeno. Osjetljiv na nepravdu i ljepotu. Takav će i ostati za sve koji su voljeli njegove tekstove i imali se čast nazivati njegovim kolegama.