Zbog koječega hračkanje u dalj bilo je popularni ljetni sport. Tko je najdalje pljunuo bio bi pobjednik. Jednako u sezoni novinskih krastavaca kreću priče, već po nekom starom običaju, o dosadnom Joyceu i Proustu, “Projstu” kažu aktualni bukinisti.
Jednom riječi, s ljetom kreću napadi na klasične autore, bez obzira na njihovo polje rada. Te napade pamtimo, ne znam zašto, kao što pamtimo Mandićev šamar Čajkovskom otprije bezbroj ljeta. Pa mi je trebalo dosta napora da poslušam “1812” ne misleći na njegove tvrdnje o skladateljevu kiču. To za mene, bar danas, nije kič.
‘To je samo stil!’
Sada živući bestseler pisac Paulo Coelho pljuje po svom mrtvom kolegi Jamesu Joyceu, i to po njegovu romanu “Uliks” koji je ne samo jedna anketa - primjerice, ona Modern Library - proglasila najboljim od 100 romana XX. stoljeća. Te Coelho kaže da “Uliks” ima “razorni utjecaj na književnost”. Brazilskom dnevniku Folha de S. Paulo odlučio je objasniti komparatistički kolegij “oblik i smisao”, tvrdeći da pisci čine krivo kada se usredotoče na formu a ne na sadržaj. “Jedna od knjiga koje su imale pogubnih posljedica (na književnost) bila je “Uliks” Jamesa Joycea, ona je čisti, sam stil. Kada se razgoliti, ona je smijurija”, izvolio je izjaviti Coelho brazilskom kolegi.Drugim riječima, međunarodno priznati pisac koji je prodao 140 milijuna knjiga u 160 zemalja, prevedene na 73 jezika, od kojih je jedan i hrvatski, napada globalnog klasika. Prvi komentatori u Joyceovu korist mogu reći samo to da je prvo izdanje njegova remek-djela bilo tiskano 1922. u 1000 primjeraka, od kojih se danas svaki prodaje za 100.000 funta. Dakle, prvo izdanje danas vrijedi milijun funta. Ali, svi su drugi brojevi na strani brazilskog pisca bestselera (Alkemičar), u kojega se kunu holivudske zvijezde kada dokazuju medijima koliko su načitane.
Trn u oku suvremenika
Stvar je, zapravo, vrlo ružna. Jedan pisac koji zarađuje na svojim knjigama puste milijune razmiče kosti mrtvoga kolege koji pak od svojih knjiga nije imao za kruh, i to samo stoga što je jedna njegova knjiga, spomenuti “Uliks”, postala prva među klasicima. Dovoljno je pročitati novu knjigu Gordona Bowkera (James Joyce: A Biography, Phoenix, London 2012) da bi netko zainteresiran shvatio dno Joyceove materijalne bijede i autorske samouvjerenosti. Ne znam zašto je Joyce trn u oku suvremenika. Valjda zato što smo ga svi morali čitati u lektiri, a dobrim dijelom nismo to učinili. Em je težak, em je dosadan, em je opsežan. Sva sreća ako je tkogod umjesto “Uliksa” pročitao njegov roman “Portret umjetnika u mladosti”, ili zbirku priča “Dublinci”, na kojoj je počeo raditi još za svoga boravka u Puli, na prijelazu 1904-5., barem na prvoj verziji priče “Ilovača”, kao i na prvoj verziji “Portreta” što se u Puli zvao “Junak Stephen”.
Forma vs. sadržaj
Kome bi se sada moglo dokazivati, i zašto, da je propuštajući Joycea propustio modernu umjetnost? Coelho bi mu rekao da je Joyceu forma požderala sadržaj. Kome bi sada trebalo dokazivati suprotno, odnosno da je 24 sata jednoga romana, 24 sata u životu jednoga lika (H. Blooma) još uvijek predugo vrijeme za bolje trenutke ljudskog života.
Po nečemu su Coelho i Joyce vrlo slični - po uvjerenosti u svoju književnu vrijednost. Coelho tumači svoju popularnost time što je “moderni pisac, bez obzira na kritičare”. On priznaje da nije “eksperimentator”, što posredno predbacuje Joyceu, ali da je moderan po tome što “teško čini lakim, te stoga može komunicirati s cijelim svijetom”. Ako je McLuhanova komunikacija u globalnom selu dokaz ičemu, osim profitu, onda je Coelho u pravu.
S druge strane, Joyce je bio uvjeren u svoju veličinu bez ijednog prodanog primjerka bilo kojeg svog djela, daleko prije no što je počeo pisati svoja najveća i najslavnija djela. Na putu za Pulu, Joyce je susreo Williama B. Yeatsa.
Čiji su milijuni važniji
Najveći dio razgovora iskoristio je zato da kritizira starog pjesnika. “Sreo sam vas prekasno. Vi ste prestari”, zaključio je Joyce razgovor. A biografi su zaključili: “Joyce je uvijek nastojao uvjeriti druge da je on mnogo važniji (od njih)”. Bilo kako bilo, s Joyceovom samouvjerenošću složili su se milijuni. A s Coelhovom, podrazumijeva se, također, milijuni (kupaca). Koji su onda miljuni vredniji? Tko to može procijeniti, neka procjenjuje.
Bogatstvo za talent
Obično se smatra da je ulazak Ezre Pounda 1913. u Joyceov život bio prekretnica za Irca. Pound je Joycea upoznao s gospođom koja je godinama davala vlastiti novac za hranu piscu, njegovoj supruzi Nori i njihovo dvoje djece. 1914. gospođa Harriet Weaver pročitala je, naime, fragmente “Portreta umjetnika u mladosti” u časopisu Egoist, a od 1917. pa sve do 1937. potrošila je svoje osobno bogatstvo na irskog pisca, vjerujući da je njena životna misija da omogući njegovu geniju da procvjeta. Dobro je uložila svoj novac, čini se, pa milijunaš Coelho zapravo “pljuje” po gospođi Weaver koja je stajala iza “Uliksa”, i cijelog Joyceova djela.