Što se to dogodilo čovjeku na ovom insularnom prostoru Hrvatske, na ovom njezinu najmaritimnijem području, čiji jezik čuva sedimente nataloženih vjekova intenzivnog života na raskrižju morskih putova? Što se to dogodilo čovjeku koji je živio na tim otočkim punktovima najintenzivnijeg prometa, gdje su se susretali narodi i kulture, jezici i iskustva sa svih mediteranskih obala - gotovo poput stiha iz popularne pjesme, pita se Joško Božanić, čovjek koji je život posvetio čuvanju uspomena na svijet koji polako nestaje, "otok kao planet u svemiru mora, svijet sa svojom vlastitom gravitacijom", u jednom od svojih brojnih tekstova koje je ispisao tijekom pola stoljeća, koliko se bavi tim specifičnim i uskim područjem s raznih aspekata, uključujući pritom i etnologiju i kulturalnu antropologiju, usmenu književnost, materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu. A većina knjiga i članaka Božanićeva znanstvenog i književnog opusa posvećena je njegovu zavičajnom otoku Visu, posebno je zaokupljen jezikom, otočkim idiomima viške cakavštine i maritimnom baštinom.
Po struci filolog, kroatist, Božanić je prava živuća enciklopedija Visa i Komiže, možda i posljednji sakupljač viških narodnih priča, među ostalim i obnovitelj falkuše. U povodu njegovih 70 godina života izdan je i zbornik s tekstovima 15 autora na teme kojima se bavio tijekom svoje bogate karijere. Zbornik je ovih dana promoviran u Splitu, a izdao ga je tamošnji Filozofski fakultet, čiji je Božanić jedan od utemeljitelja. Njegovom inicijativom, inače, zaštićena su pri Ministarstvu kulture dva nacionalna nematerijalna kulturna dobra "cokavski govori otoka Visa" i "iskustvo falkuše".
Koji je razlog da ste život posvetili jednom svijetu koji nestaje, svijetu otoka?
- Rodio sam se na otoku Visu, u Komiži 1948., kad je sredinom 20. stoljeća počela dramatična promjena vremena. Vrijeme koje je tisućama godina teklo bez nekih uočljivih promjena u razdoblju kratkog ljudskog vijeka, odjednom se počelo ubrzavati. U mom djetinjstvu za stolom moje obitelji sjedile su četiri generacije. Moj nono i moja pranona rodili su se u 19. stoljeću. Njihove priče svjedočile su o iskustvu vremena koje se nije mijenjalo primjetno. U njihovim pričama pojavljivali su se likovi stvarnih ljudi koji su živjeli u 19. stoljeću. Malo prije mog rođenja održana je posljednja regata gajeta falkuša od Komiže do Palagruže. Regata više nije bila moguća kad je prestala potreba da se brod pokreće snagom ljudske muskulature ili vjetra. Kada se u brodu pojavio motor, regata falkuša postala je prošlost, postala je priča. Samo tu priču više nije imao tko čuti. Počele su se rađati generacije gluhe za priče starijih generacija. Nastao je vremenski hijatus među generacijama. Ja sam to primijetio. Primijetio sam u djedovim pričama literaturu.
Što karakterizira te otočke priče, literaturu, kako sami kažete?
- Mada su bile nefikcionalne, priče o stvarnim događajima i likovima stvarnih osoba, te su priče bile literatura, oralna literatura koja je nastajala spontano za stolom, na rivi, na trgu, svuda gdje se ljudi sastaju i druže. Bitna im je karakteristika humor. Humor je bio način opstanka u teškim vremenima. Shvatio sam da literatura ne nastaje samo u knjigama, nego da je literatura i kreativan govorni čin u svakodnevici ljudskog života. Literatura nastaje kad se jezik zgušnjava, kad ono što je izrečeno priziva neizrečeno, kad riječi znače više od svog doslovnog značenja. Te priče nazivaju se na otoku Visu facende. Moje kapitalno djelo 'Viški facendijer' sa sto i jednom facendom nastajao je desetljećima, a objavio ga je književni krug u Splitu 2015. Sačuvao sam tom knjigom ne samo jedan jezik - cokavski idiom otoka Visa, nego i sto godina smijeha jednog otoka.
Kako ste se i kada počeli baviti čuvanjem kolektivne memorije?
- Moj nono Jozo, čije sam ime naslijedio, bio je vrstan usmeni pripovjedač. Kada sam maturirao, rekao mi je: 'Znos Josko, prostil son u Slobodnuj Dalmaciji da su izventali (izmislili) jednu makinu ca ćapoje beside (koja hvata riječi). Jo ću je kupit i poklonit ću ti je za maturu jerbo ti ćes sve ovo ca ti jo provjen (pričam) zaboravit'. I otišao je moj nono u Split i kupio magnetofon - 'makinu ca ćapoje beside' i time usmjerio moj profesionalni interes za istraživanjem kolektivne memorije ovog malog insularnog svijeta, malog u prostoru, ali velikog u vremenu, jer su priče povezivale mnoge generacije. Prekid te komunikacije je epohalan. Nije se nikad prije dogodio u povijesti ljudske vrste. To je bilo novo iskustvo kojemu sam bio sudionik i svjedok s 'makinom ca ćapoje beside'.
Visu i rodnoj Komiži posvetili ste mnogo tekstova pa i pjesama.
- Mnogima koji su mi znali reći da je čudno što sam svojim istraživanjem tako vezan za zavičajni otok odgovorio bih da je kap mora jednako slana kao ocean, a da je moj život prekratak da bih istražio jedan jedini otok, a posvetio sam mu dosad dvadeset svojih knjiga i više od tri stotine znanstvenih i stručnih radova. Šest mojih knjiga objavljeno je i na stranim jezicima, na engleskom, talijanskom i španjolskom, kao i desetine mojih znanstvenih radova koje sam predstavio na pedesetak međunarodnih konferencija u svijetu. Objavio sam prije četrdeset godina prvu svoju knjigu poezije na komiškom govoru 'Perušće besid', što je ujedno prva knjiga na jednom od govora otoka Visa u njegovoj povijesti.
Što je to što taj otok i Komižu čini toliko posebnima?
- Najstariji spomenik otoka Visa nije kamen nego riječ. To je njegovo ime Issa - prastara riječ iz jednog izumrlog predindoeuropskog mediteranskog jezika, stara najmanje 5000 godina, kojom su grčki kolonisti u svojoj ekspanziji na Jadranu imenovali svoj grad - polis što su ga podigli na Visu početkom 4. st. pr. Kr. Taj grad bio je ishodište urbane civilizacije na prostoru Hrvatske, bio je ishodište pismenosti i poezije, bio je ishodište upotrebe novca i katastarske raspodjele zemlje, kao i početak vinske kulture na ovim našim prostorima.
Današnji cokavski govori otoka Visa sadrže iznimno velik postotak riječi stranog podrijetla (oko 70%). Ta činjenica svjedoči da je on bio raskrižje morskih putova, Gibraltar Jadrana kako su ga nazvali Englezi, početkom 19. st., kojima je ovaj otok bio jedini punkt (porto franco) za trgovinu s Europom u vrijeme Napoleonove kontinentalne blokade Engleske. Veliku bitku pod Visom izvojevali su hrvatski mornari pod stijegom Austro-Ugarske carevine 1866. protiv moćne talijanske armade koja je bila krenula u osvajanje Dalmacije da bi je pripojila Italiji.
Vis je u Drugom svjetskom ratu bio jedini nepokoreni teritorij Europe koji su Titovi partizani uz pomoć saveznika obranili od Hitlerovih osvajača. U Komiži je podignuta najstarija tvornica za preradu ribe na Mediteranu (1870.), a komiški ribari bili su pioniri i izumitelji u ribarskoj povijesti Amerike. Međunarodna ekološka organizacija World Wildlife Fund proglasila je Vis s njegovim arhipelagom jednom od deset posljednjih rajskih oaza Mediterana, a ovaj središnji jadranski prostor sa svojih 6600 km2 postao u travnju 2019. Geopark Viški Arhipelag i ušao u UNESCO Global Geopark Network.
Koja je vaša misija, cilj u svemu tome?
- Svojim studentima kojima, kao profesor emeritus Filozofskog fakulteta u Splitu, još predajem Hrvatsku maritimnu baštinu i Nematerijalnu kulturnu baštinu, znam reći da kad hrvatski standardni jezik priđe moru, onda zanijemi. Ne umije hrvatski standardni jezik imenovati pojavnosti maritimne kulture unatoč 6000 kilometara svoje kontinentalne i otočke obale i milenijskog pripadanja adrianskoj, mediteranskoj kulturi.
Hrvatska nacija nije do danas ugradila u svoj identitet maritimnu kulturu. U našu leksikografiju standardnog jezika nazivi nekih poznatijih riba ulaze tek na samom kraju 20. stoljeća pojavom Anićeva 'Rječnika'. Svojim znanstvenim i stručnim radovima htio sam pridonijeti uključivanju tog, do danas, zanemarenog i odbačenog segmenta kulturnog identiteta ove zemlje. Uključivanju njegove slane, njegove adrianske komponente. I drugo, htio sam ispričati svijetu veliku priču, svjetsku priču o hrvatskim ribarima koji su, u vrijeme krvavih gusarskih pohoda, bili jedini pučinski ribari na Mediteranu. Za tu priču bila mi je potrebna jedna barka - komiška gajeta falkuša.
Poznato je da ste obnovili falkušu. Možete li ispričati detalje tog pothvata?
- Da bih vam odgovorio na to pitanje, bila bi mi potrebna jedna knjiga. Napisao sam je sa svojim prijateljem i dugogodišnjim suradnikom, inženjerom brodogradnje sa Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Velimirom Salamonom, s kojim sam krenuo u pothvat obnove gajete falkuše kao najstarijeg tipa ribarskog broda na Mediteranu, u trenutku kad je posljednja komiška falkuša 'Cicibela' potonula u brodolomu na otoku Biševu 25. kolovoza 1986.
Nadam se da ćemo naći izdavača za tu knjigu koja svjedoči o našoj misiji promocije hrvatske maritimne baštine u svijetu. Iduće 2022. godine u lipnju navršit će se 25 godina od sudjelovanja gajete falkuše 'Comeza-Lisboa' na svjetskoj izložbi EXPO 98 u Lisabonu. U toj našoj misiji predstavljanja hrvatske maritimne baštine svijetu gajeta falkuša 'Comeza-Lisboa' prošla je 40.000 kilometara. To je dužina ekvatora.
Želio bih da dostojno obilježimo taj datum u lipnju iduće godine pa sam predložio hrvatskom zastupniku u Europskom parlamentu Toninu Piculi da organizira dolazak falkuše 'Comeza-Lisboa' kanalima Rajne do palače Europskog parlamenta, gdje bismo mogli predstaviti tu veliku svjetsku priču kao i prije pet godina u Bruxellesu u organizaciji hrvatske zastupnice Dubravke Šuice, ali tada bez falkuše.
Bilo bi važno da falkuša 'Comeza-Lisboa' prođe kanalima Strasbourga na vesla i na jedra i da svojom pojavom evocira spomen na milenij ribarske epopeje hrvatskih ribara s pučinskih otoka Jadrana.