FERIĆ ODGOVARA

‘Da, izabrao sam junakinju koja je submisivna. Pri tome sam mislio na seksualnu sklonost, ne biramo što će nas uzbuđivati‘

Zoran Ferić

 Nera Simic/
Dvije moje rečenice, nesmotrene, osobito ako se izvuku iz konteksta, izazvale su, čini se, jedan od najvećih skandala u našoj maloj književnosti i pretvorile me u arhineprijatelja feminizma

O čemu govorim kad govorim o submisivnosti, pitanje je koje očito zahtijeva nešto šire pojašnjenje od onoga koje sam ponudio u vezi recepcije moga romana Dok prelaziš rijeku na njegovoj promociji na festivalu Vrisak u Rijeci. Dvije moje rečenice, svakako nesmotrene, osobito ako se izvuku iz konteksta, izazvale su, čini se, jedan od najvećih skandala u našoj maloj književnosti zadnjih godina i pretvorile me u arhineprijatelja feminizma. Što nikako nisam i ne želim biti, i siguran sam da svojim dosadašnjim radom u književnosti nisam zaslužio takvu etiketu. Naime, na promociji dvaju romana, Psi, Dore Šustić i moga Dok prelaziš rijeku, pokušao sam u kontekstu pitanja koje mi je postavljeno, objasniti što sam htio svojim romanom i kakvu junakinju sam stvorio. Pri tome sam rekao da sam i ja napisao feministički roman, što je, dakako, bila šala. Ali već me Kundera vrlo rano naučio da sa šalama treba biti vrlo oprezan.

Pravo na šalu

Problem je možda u tome što smatram da ne postoji nijedna tema s kojom se baš ni u jednom kontekstu ljudi ne smiju šaliti, da takva monolitnost nije dobra za slobodno mišljenje pa sam se u ovih 30 godina svog javnog djelovanja šalio sa svim i svačim. Nedavno sam u jednom intervjuu na pitanje da li sam jeo konjsko meso, odgovorio – konje ne jedem a ljude bih probao ako su dobri. To je završilo u naslovu, ali svima je bilo jasno kako je riječ o pretjerivanju, pa nije bilo posljedica, a ovdje to navodim samo da pokažem da su pretjerivanje i šala na neki način dio moje poetike. No, dobro, šala u Rijeci bila je neuspjela, iako su se neki ljudi iz publike nasmijali. A nasmijali su se jer Dok prelaziš rijeku definitivno nije feministički roman, ali bome nije ni antifeministički. Uopće, kad pišem, nikada ne pišem ni feministički, ni antifeministički, ni socijalistički ni šovinistički niti bilo kakav drugi roman koji bi mogao dobiti taj nepotrebni sufiks – čki. Čak ni realistički.

Je li to što se tako šalim u javnosti u ovom trenutku moja slijepa pjega? Kažu mi da jest, ali ja je ne vidim naprosto zato što je slijepa. Nisam odmah vidio koliko je neugodno bilo mladoj kolegici tamo na promociji i žao mi je što sam i ja bio uzrok te nelagode. Čitav život radim s mladim ljudima i u školi i na radionicama kreativnog pisanja, ali i u nastupima na čitanjima i festivalima, i zadnje što želim jest da se neka žena ili muškarac ili dijete zbog mene osjećaju nelagodno. Razumijem kolegicu Doru Šustić, kao i druge žene i muškarce koji su toj promociji prisustvovali, kad kažu da im je bilo neugodno i ispričavam se svima koje sam tom nesmotrenom rečenicom uvrijedio. Nije mi to teško, jer moj cilj zaista i nije bio nekoga uvrijediti.

Druga sporna rečenica bila je da sam izabrao junakinju koja ima pravo na svoju submisivnost. Pri tome sam mislio na seksualnu sklonost, podređenost tokom spolnog čina, a ne na podređenost žene općenito. Naime, ne biramo ono što će nas uzbuđivati, kao što ne biramo ni seksualnu orijentaciju. Nešto nas uzbuđuje čak i kad mi ne želimo da nas to uzbuđuje. Moja junakinja je suvremena mlada žena, svjesna trenutka i konteksta i smatra da na svoj užitak i žudnju ima pravo. Nipošto nisam mislio na to da ta djevojka izabire podređenost muškarcu kao način života, i to sam rekao i na promociji. Dapače, u romanu je vidljivo da je ona u toj vezi s puno starijim muškarcem dominantnija, snažnija, ona na kraju prekida tu vezu i zapravo roman završava jednim njenim umjetničkim djelom koje je kritika patrijarhalnog, licemjernog društva. Muški lik u mom romanu, koji u sebi doista nosi neke sadističke sklonosti, nasilje tokom spolnog odnosa čini na njen nagovor, odnosno u trenutku kad vidi da ona uživa u tome. Scene u prvim poglavljima doista su brutalne, ali, paradoksalno, izraz su ljubavi. I čitav je roman, pisan u drugom licu, svojevrsno ljubavno pismo njoj. Ta je ljubav prilično tragična jer se oboje nalaze u svojim balonima i ne mogu iz njih izaći. O čemu, dakle, govorim kad govorim o submisivnosti u mom romanu? Zapravo, govorim o ljubavi.

Treba još reći, kako je lijepo primijetio Damir Radić u svojim postovima na fejsu, da ovaj roman ni na koji način ne sugerira da su sve žene podređene tokom spolnog čina, ili da bi, ne daj bože, sve trebale biti podređene ili čedno odjevene. Osim toga, znamo da i mnogi muškarci vole igrati podređenu ulogu u krevetu. Štoviše, često su mazohizmu skloni upravo oni koji u društvu imaju vrlo povlaštene položaje. Uostalom, samo ime potiče od izvjesnog Leopolda von Sacher-Masocha, naravno pisca, koji je pisao o muškoj submisivnosti. Dakle, u boli podjednako uživaju i žene i muškarci, i to ništa ne govori o njima i njihovim društvenim ulogama i pozicijama.

Nesreće i bolesti

Moji romani i priče nerijetko govore o nekim vrlo nelagodnim fenomenima, o nesreći, bolesti, holokaustu, autsajderima svih vrsta, nesporazumima i onome što je društveno neprihvatljivo. U tome ima postupaka namjernog pretjerivanja, na tome na neki način od početka gradim svoju poetiku. A to proizlazi iz dva moja čvrsta uvjerenja. Prvo, da se može i mora pisati o svemu, ama baš o svemu i da ne postoje teme koje treba izbjegavati. Pa se tako i ova tema, o starijem muškarcu i mlađoj ženi, mazohistici i sadistu, u današnjem kontekstu aktivizma i borbe za jednaka prava i česte osude starijih muškaraca koji su u vezama s mlađim ženama, uklapa u moj literarni obrazac kojega smatram potpuno legitimnim, bilo da je priča ispričana iz muške ili ženske perspektive. Jer u konkretnom slučaju govori se o ljubavi, a ne iskorištavanju mlađe žene za seks, ili starijeg muškarca za poziciju u društvu.

Što se tiče odnosa moći među dva moja lika, u njihovoj vezi, moć je na njenoj strani. To nije samo moć seksualnosti, jer ona uvijek određuje što će se i kako, to je naprosto moć mladosti. U takvim vezama, htjeli mi to priznati ili ne, mladost je moćnija, ona ima budućnost i život, starci imaju neki proplamsaj života i kraj. Pa kao što sam nastojao relativizirati uloge moći, on je u krevetu udara ali zapravo je slabiji, tako sam nastojao relativizirati i godine, odnosno starost likova. On se osjeća kao da ima 16, a ona ponekad osjeća i svoje buduće godine.

Koliko sam u tome uspio ne znam jer su negdje u tekstu možda opet posijane te slijepe pjege. Osim toga, u prirodi je književnosti da se interpretira na različite načine. To je ujedno i blagodat i prokletstvo jezika od kojega se grade književni tekstovi.

Drugo čvrsto uvjerenje je da literatura govori o onome što uznemiruje i upravo u tom nemiru, u otkrivanju neotkrivenog, u drugačijem pogledu, ponekad i u šoku traži i često pronalazi svoju ljepotu. Tako i ova knjiga traži svoju ljepotu u jednom neobičnom odnosu, istovremeno brutalnom i nježnom, ona je vrlo iskrena i govori o ljubavi i nadam se da se to u njoj barem malo i vidi. Upravo zato napisana je kao poetska proza, bez jasne kronologije, skokovito i asocijativno.

Osim toga, kroz odnos ovih likova pokušao sam nešto reći i o generacijskim razlikama i sukobima, što dolazi do izražaja i u tome što drugačije gledaju na neke fenomene i velike priče sadašnjosti. Jedna od njih je i njihov sukob oko romana Posljednji tango u Parizu, pozicije Marije Schneider i činjenice da se ona nakon snimanja nekih scena osjetila iznevjereno i gotovo silovano. Za njega to je veliki film o seksualnoj slobodi uz koji je stasala njegova generacija, za nju zlostavljanje mlade glumice koje nikakva umjetnost ne može opravdati. Pitanje je između ostaloga i generacijsko, kao što su i napadi koji sada traju na mene kao autora, zbog neumjesne šale, ali i zbog knjige i prava da muškarac piše o takvoj temi, barem dijelom i generacijsko pitanje.

U trendu je prije svega neka vrsta aktivizma - u književnosti dati glas marginaliziranima, manjinama, autoricama koje ispisuju velike ženske priče kod nas i diljem zapadnoga svijeta. Kao profesor i kao pisac veći dio svoga života susrećem se s ravnodušnošću mladih ljudi i nikada nisam bio sretan s tim. Njihova apolitičnost, neizlaženje na izbore, bijeg od dosadne politike doživljavao sam kao poraz nečega u što sam vjerovao, vlastitom pesimizmu usprkos, a to je neka vizija boljega svijeta. Činjenicu da kod nas desetljećima mahom pobjeđuje desnica, pripisivao sam i toj ravnodušnosti mlađih generacija, njihovim drugačijim interesima. I odjednom, meni se činilo odjednom, iako to nije tako, još jedna slijepa pjega i zamka percepcije vremena, velik broj mladih se probudio, ideološki profilirao; ljudska prava, feminizam i suprotstavljanje kapitalističkim i patrijarhalnim obrascima postali su u književnosti odjednom važni. I u samim književnim tekstovima, ali i u govoru o književnosti gdje isto tako prevladavaju aktivizam i ideološka kritika. Aktivizam je danas na neki način učinio da književnost opet postane važna i to me veseli.

Ali ono što doista nisam mogao pomisliti jest da ću u jednom trenutku, brzinom kolibrijeva krila, postati arhineprijatelj feminizma i zagovaratelj patrijarhata. Što dakako nisam. I da će napadi biti tako brutalni. Pri tome ne mislim na objavljene kritičke tekstove, nego na čitav spektar uvreda kojima me se častilo na društvenim mrežama. I pri tome su te uvrede, kao što je već i običaj, bile neusporedivo gore i opakije od moje nesmotrene rečenice. Naravno, bio bih mazohist veći od samog Mazocha kad me to ne bi pogađalo na osobnoj razini, no ovaj tekst nema namjeru govoriti o tome, on nastaje iz potrebe da pokušam objasniti, pa i braniti ako je potrebno, svoje likove, ali prije svega pravo na slobodu u izboru tema i vlastite poetike. q

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. svibanj 2024 15:12